Po izlasku iz bioskopa impresiju je teško opisati riječima, ne zato što se u filmu mogu vidjeti velika glumačka imena kao što su Lorens Olivije, Megi Smit, Ursula Andres i nadolazeća zvijezda Heri Hemelin koji meni, iskreno, tada nisu ništa ni značili, već jer se pred mojim dječijim očima pojavio svijet grčke mitologije sa Persejom na krilatom Pegazu, opasna Meduza sa zmijama umjesto kose kao i čitav niz moćnih grčkih bogova. Impresija filmom je trajala danima, a jedno od pitanja ili bolje rečeno maštarija koja se vrtila po glavi, bila je kako bi sve to izgledalo kada tehnologija i specijalni efekti jednog dana napreduju. Istina meni ni tadašnja stop-moušn tehnika kao i drugi vizuelni efekti nije predstavljala problem, a odgovor na pitanje kako bi to sve izgledalo sa naprednijom tehnologijom stigao je tridesetak godina kasnije.

Bolje da nije.

U svakom slučaju tehnologija je neminovno napredovala, a samim tim i vizelni efekti kao i kompjuterska animacija, što se, naravno, odrazilo na filmove. Tako su se krajem prošlog i početkom ovog vijeka konačno pojavila ostvarenja koja su izgledala baš onako kako ih je moja dječija mašta zamišljala. Uz pomoć kompjuterske animacije oživjele su fantastične bitke iz Gospodara prstenova, mnogi strip junaci preselili su se uspješno na velike ekrane dok su novi efekti pred bioskopsku publiku doveli neke nove vizuelno impresivne filmove poput Matriksa.

Istina, ni ja više nisam bio dječak pun raznoraznih maštarija, ali je svakako bilo lijepo vidjeti svoje omiljene strip junake kako uvjerljivo izgledaju na velikim platnima, poput Spajdermena koji kristari između zgrada Njujorka ili Brusa Benera kako se pretvara u razjarenog Hulka bez da su sirotog Lu Ferigna morali premazivati temeljnom zelenom bojom od glave do pete. Superheroji su se ređali na filmskim platnima sa većim ili manjim uspjehom da bi Džejms Kamerun (kao i dvije decenije ranije sa „Terminatorom 2“) otišao korak dalje stvorivši fantastičan svijet Pandore u filmu „Avatar“ u koji smo mogli uroniti uz pomoć poboljšane 3D tehnologije. Ruku na srce, ni jedan od ovih naslova nije imao neku „klasičnu filmsku težinu“, no nije ni trebao jer su i njihovi predlošci bili uglavnom stripovi koji nisu imali za cilj da natjeraju čovjeka da razmišlja već da se zabavi. Čini se da nisam samo ja maštao o razvoju kompjuterske animacije i vizuelnih efekata već i neki mnogo moćniji i opasniji igrači - filmski producenti i studija. I tu upravo počinje problem sa kojim se suočava današnji holivudski film, barem kada su u pitanju ekranizacije stripova ili fantazije, pa čak (skoro smo to vidjeli) bajke ili književna djela.

Prve naznake da će kvalitet filmova trpiti zbog megalomanskih ambicija producenata da filmove napune do vrha specijalnim efektima mogli smo vidjeti u serijalu „Matriks“ kada je producent Džo Silver (valjda povučen oduševljenjem ljudi "bullet time" efektom u prvom filmu) insistirao da se u nastavcima ubacuje što više efekata, bilo da su opravdani ili ne. Zbog toga smo morali da gledamo scenu juranjeve na autoputu koja je trajala kao gladna godina ili borbu za Zion koja izgleda kao živi prenos rata, ali smo zato sa druge strane dobili „mršavu priču“ i dijalog između Nea i Arhitekte koji ćete možda shvatiti negdje iz osamnaestog pokušaja.

Ipak, ovo su bili tek počeci „CGI divljanja“ producenata po filmovima budući da smo počeli da dobijamo gomile nastavaka filmova o superherojima u kojima su scenarija bila na nivou pismenog rada iz petog razreda osnovne škole, dijalozi koji razred niže, a specijalni efekti su činili 90 do 95% filma. Klasični elementi filma postali su nebitni, pa čak i režiseri budući da su sve češće u režisersku stolicu sjedali supervizori za vizuelne efekte koji se u glumu razumiju koliko i u nuklearnu medicinu. „CGI terora“ nisu bili pošteđene ni ekranizacije poznatih romana poput Londonovog „Zova divljine“ u kojem je gotovo jedino živo biće bio Harison Ford dok su divljina Aljaske pa čak i glavni junak, pas Bak, stvoreni kompjuterskom animacijom ili pak rimejk „Velikog Getzbija“ u kojem su glumci više vremena proveli ispred zelenog platna nego na pravom setu.

Zbog toga kada danas počnete da gledate film o superherojima pitanje je minuta kada će vam postati dosadno, zbog toga danas niste sigurni da li gledate pravog glumca ili neku njegovu animiranu ili barem podmlađenu verziju, zbog toga efekti pokušavaju da nadomjeste nedostatak ideje, razvijenih likova, smislenih dijaloga i režiserskog umijeća i na kraju krajeva - zbog toga ova jeftina parfraza Baglsovog hita u naslovu.