Školski primjer pitanja o kojem svi imaju unaprijed formiran stav bez mogućnosti njegovog preispitivanja. Zato, razgovori o ovom kao i o drugim pitanjima u našem društvu se odvijaju isključivo među istomišljenicima. Tako, lišeni konstruktivnosti i slobodni od razumijevanja argumenata „druge strane“, neopterećeni realnošću, svi bez razlike glasno ponavljamo fraze svoga tabora. Baš nas briga što takvo mantranje samo produbljuje društveni jaz, jer što glasnije i češće zakotrljamo „molitveni točak“ to je lični uspjeh „kod svojih“ izgledniji. Zanimljivo je da ovdje ne postoje apstinenti. Svi verglaju: jedni to rade sa nadom na vlastitu korist a drugi na vlastitu sikiraciju, čir ili gorušicu. Kako ko.

Da li nam je u takvim uslovima rezon bez pri i drugih strasnosti uopšte potreban? Ako jeste, i ako hoćemo da se liječimo prvo treba da sagledamo šta znači pobjeda.

Zapadna ili istočna pobjeda?

Pobjeda, kao pojam ima različita značenja u različitim tradicijama o čemu se ovde može govoriti samo u opštim crtama. U nekim kulturama, pobjeda se najčešće povezuje sa materijalnim ili vidljivim uspjehom - osvajanjem teritorije, osvajanjem nagrada, ili postizanjem ciljeva koji su materijalni i jasno definisani. Izvedene iz stoičkih učenja, zapadne kulture naglašavaju individualne rezultate, gde je pobjeda uslovljena nedvosmislenim savladavanjem protivnika, koji mora biti poražen do bespomoćnosti, i povezuju je sa ostvarenjem konkretnih benefita. Očigledno, centralno pitanje u ovoj kolumni, kao i naš pogled na stvar, formulisani su u zapadnom duhu.

Ukratko, zapadni model pobjede je neodvojiv od uspjeha: uspjeha nema bez pobjede a pobjeda bez uspjeha nema smisla. Simbol svemu je Holivud a parola The World Is Mine!

U drugim kulturnim i filozofskim tradicijama, pojam pobjede ima drugačije – unutrašnje, dimenzije i značenja koja nadilaze okvire materijalnog uspjeha ili nadmoći nad protivnikom. Tako, u nekim učenjima antičke grčke filozofije, pobjeda nije samo trijumf u ratu ili na takmičenju, već dostignuće vrlinskog života, u skladu sa idealima pravde, mudrosti i umjerenosti. U istočnjačkim tradicijama, kao što je budizam, pobjeda se često shvata kao prevazilaženje sopstvenog neznanja i patnje, te postizanje prosvjetljenja – stanja u kojem pojedinac nije više zarobljen u ciklusu želja i strasti. U ovom kontekstu, uspjeh se ne mjeri spoljašnjim „osvojenostima“, već dubokom ličnom transformacijom i duhovnim rastom. 

Asketizam je simbol ovog okvira. Parola je tišina.

Ovdje se možemo zapitati da li su ukidanje pritvora i pojavljivanje pred Sudom BiH Holivud ili podvig?

Pobjeda kolektiviteta?

Fridrih Niče je tvrdio da je „volja za moć“ to što pokreće istoriju, ali da istinska kolektivna pobjeda mora prevazići slijepu volju - ona mora da sadrži samokontrolu, samoprevladavanje. U tom okviru, pobjediti druge, a izgubiti sebe, značilo bi život u porazu koji je samo privid uspjeha. Ako pobjeda proizvodi osvetu, mržnju ili hegemoniju, onda je to znak da je nacija odbacila moralno utemeljenje sopstvenih akcija i prihvatila silu kao mjeru vrijednosti. Opservaciju pojma pobjede kroz istorijsku optiku nalazimo i kod Hegela. On smatra da istorija napreduje kroz dijalektički proces - teza, antiteza, sinteza. U tom ključu, prava kolektivna pobjeda nije kraj, nego početak sinteze: izgradnje mira, institucija i suživota koji prevazilaze sukob. Pobjeda koja ne vodi ka pomirenju, već ka produženju konflikta, nije ništa drugo do transformisano robovanje samoobmanama umjesto uzurpatorima i zavojevačima. 

Martin Buber bi rekao da postoje dva osnovna odnosa: Ja-Ti i Ja-To. Kolektivna pobjeda koja od drugog naroda pravi predmet (To), sredstvo u nečijoj istoriji, gubi čovječnost. Pobjeda mora postati prilika za obnovu odnosa Ja-Ti - priznanje drugog, čak i poraženog. Samo u takvim konstalacijama postoji šansa za zajedničku budućnost. Stoga, ni u filozofskoj ravni, kolektivna pobjeda se ne mjeri spoljašnostima - osvojenom teritorijom ili čak obnovljenim ili ojačanim simbolima državnosti. 

Iz ove perspektive, pravilno pitanje bi bilo da li je neki od kolektiviteta postao bolji, pravedniji ili odgovorniji zbog ukidanja pritvora i pojavljivanja pred Sudom BiH?

Postpobjedna dob

Nakon svega čini se da su formulacija i duh centralnog pitanja pogrešni. Kao djeca postherojskog društva, živimo u postpobjednom dobu u kojem nadistočne, nadzapadne, nadkolektivne i nadlične pobjede od kojih su satkani „Carev zavet“ Svetog Nikolaja Velimirovića i „Gorski vijenac“ Vladike Petra Petrovića Njegoša, nemaju nasljednike. Danas se svaka činjenica može pragmatizovati - kao što to rade mantraši, ili problematizovati - kao što to rade čiraši.