Prokletstvo ljepote

Upravo ovim riječima mogla bi se opisati glumačka karijera Roberta Redforda koji je napustio ovaj svijet 16. septembra 2025. godine i time učinio svijet umjetnosti i filma siromašnijim. Ako je neko pomislio čemu sad ova priča o nečemu što je bilo tako davno (prije više od 20 dana) i da je pomenuti glumac, režiser i istinski umjetnik već zaboravljen zatrpan gomilom novih vijesti iz zemlje i svijeta, onda ću da kao kontraargument da istaknem samo jednu činjenicu-imena poput Roberta Redforda se nikad ne zaboravljaju i o njima se uvijek može pisati kao podsjetnik na ljude koji se imali, danas potpuno zaboravljene riječi, stav i integritet. Baš zbog tih svojih karakteristika Robert Redford bio je čovjek čiji je fizički izgled, barem prema holivudskim standardima, bio u suprotnosti sa njegovom vizijom filma i umjetnosti. Početkom sedamdesetih, zahvaljujući filmovima „Buč Kasidi i Sandens Kid“ i „Djevojka koju sam volio“, Redford je bio zvijezda holivudskog filma, ali ne i miljenik kritike koja ga, zbog njegovog izgleda, nije shvatala ozbiljno proglašavajući ga još jednom ljepuškastom zvijezdom koja će svoju karijeru provesti u filmovima bez pretjerane dubine namijenjenim isključivo punjenju bioskopskih blagajni. Opsjednutost kritike njegovim izgledom išla je toliko daleko da se nakon „Velikog Getsbija“ iz 1974. godine niko od kritičara nije ni bavio samim filmom već Redfordom i njegovom pojavom zbog čega je na kraju „Njujork Tajms“ mora da zgrmi na kritičare da rade svoj posao, a ne da non stop cmizdre zbog Redfordove pojave na velikom platnu. Isti onaj „Tajms“ kome je glumac otvorio dušu istakavši kako glamurozni imidž može biti pravi hendikep i kako je imidž obično s...nje. O o ovom je govorio i Fil Alden Robinson koji je režirao Redfordov film „Uhode“ istakavši kako je glumac bio „umjetnik zarobljen u nevjerovatno zgodnom tijelu“ i „kako je teško biti ozbiljno shvaćen kada tako dobro izgledate“.

Redford nije dozvolio da ga Holivud oblikuje i pretvori u zvijezdu koja će snimati popularne filmove već je, izborom svojih uloga, odlučio da konstantno ukazuje na probleme sa kojima sa susretala tadašnja Amerika. U filmovima „Kandidat“, „Vozač spusta“ i „Svi predsjednikovi ljudi“ koji su se kritički odnosili prema medijima, slavnim ličnostima i politici, Redford je izabrao da odbaci imidž zvijezde i drži ogledalo pred Amerikom u vrijeme kada su se njene institucije raspadale. I kasnijim izborom uloga Redford je nastojao da bude angažovan u kritici savremenog američkog društva poput uloge generala Irvina u „Posljednjem dvorcu“ koji predvodi pobunu protiv sadističkog upravnika vojnog zatvora i jednom od rijetkih (ako ne i jedinom) filmu u kojem se pojavljuje kadar američke zastave okrenute naopačke (simbol za zemlju koja je u problemu) i milijardera u „Nepristojnoj ponudi“ gdje je prihvatio ulogu nadajući se da će film biti shvaćen kao kritika materijalizma i dominacije novca nad osjećanjima.

Jednako dobar Redford je bio i iza kamere gdje je svoj put (iskoristivši slavu stečenu na velikim ekranima) započeo filmom „Obični ljudi“ koji mu je odnio i jedinog Oskara i to onog za najboljeg režisera. U filmovima koji su slijedili glumac i režiser se bavio različitim tematikama od društvenih sukoba, skandala i političkih igara pa sve do života i sudbina malih ljudi. Njegovo režisersko umjeće hvalili su mnogi ističući kako je riječ o režiseru koji je znao sa glumcima dok se pojedine scene poput one između Pola Skofilda i Ralfa Fajnsa u „Kvizu“ i Donalda Saterlanda za stolom u kuhinji u filmu „Obični ljudi“ smatraju među najboljima koje su ikada viđene na velikim ekranima.

Mnogi će se složiti kako njegov najveći doprinos sedmoj umjetnosti nije bio ni ispred ni iza kamere već u planinama Jute gdje je 1978.godine osnovao filmski festival „Sandens“ koji je trebao da pruži priliku mladim autorima da pokažu svoje ideje i djela. Festival ,koji je bio kontrast od svog tog holivudskog glamura i lažnog sjaja, koji je poslužio kao polazna tačka mnogim režiserima koji su danas cijenjena imena u svijetu filma poput Stivena Soderberga („Seks, laži i video trake“) i Kventina Tarantina („Ulični psi“), ali mnogim drugim koji su kasnije dobijali skupocjene projekte velikih filmskih studija. „Sandens“ nije bio samo mjesto na kojima su mladi i neafirmisani autori dobijali priliku da prikažu svoja ostvarenja već je putem neprofitne organizacije „Sandens institut“ pomagao mladim režiserima da usavrše svoja scenarija i filmove povezujući ih sa već etabliranim autorima koji su im bili mentori. I sam Redford volio je provoditi dio ljeta u institutu gdje je svojim savjetima pomagao mladim kreatorima i mrzio je ako bi snimao neki projekat i zbog toga nije moga da bude prisutan. Jedan od režisera koji je svoje prve korake napravio upravo na „Sandensu“, Kris Ejri, prisjetio se kako je dok je radio svoj prvenac „Dimni Signali“, Redford ušao u montažu i pažljivo pratio njegov rad nakon čega mu je dao par savjeta koji su mu otvirili sasvim nove perspektive i mogućnosti. Redford je jako volio svoj festival i istinski se radovao uspjesima novih filmskih imena koja bi na njegovom festivalu privukla pažnju žirija dok su mladi autori kroz festival konačno dobili priliku koju u Holivudu definitvno ne bi dobili.“Sandens“ je definitivno promijenio istoriju nezavisnog filma u Americi, ali je istovremeno natjerao i same distrubutere da počnu obraćati pažnju na filmove koji nisu stizali iz Holivuda. Krajem 90-ih i početkom 2000-ih indi filmovi nisu bili rezervisani samo za art bioskope u kojima će ih vidjeti mali broj ljudi pa su tako „Little Miss Sunshine“, „The Full Monty“ i „Projekat: Vještica iz Blera“ počeli na „Sandensu“ da bi na kraju završili kao bioskopski hitovi. Ipak Redford stalno podsticao kako autore tako i ljude koji su učestvovali u organizaciji festivala da ne podliježu pritiscima popularnih trendova. Bivši direktor „Sandensa“, Džon Kuper, prisjetio se kako ih je poznati glumac podsticao da budu hrabri i da rizikuju jer nije želio da ih pokolebaju spoljni uticaji. Redford je tokom festivala volio da se druži sa neafirmisanim filmašima bilo da je riječ o premijeri filma ili zajedničkom doručku ne propustivši priliku da podjeli neki savjet mlađim kolegama. Bio je zahtjevan šef koji je direktorima festivalskih programa dao potpunu slobodu izbora filmova, ali je želio biti uključen u kreativni dio kao i izradu promotivnih materijala. Na sastancima je često znao postavljati kreativna pitanja kako bi isprovocirao što veću kreativnost i nove ideje. Ipak, prema riječima Džona Kupera koji je 2020. napustio festival, u isto vrijeme kada se i Redford povukao sa „Sandensa“, bio je čovjek kojem je duboko stalo do ljudi koji su radili u organizaciji smatravši većinu od njih svojim prijateljima.

Pored brige o filmu, umjetnosti kao i ljudima sa kojim je sarađivao Redford se često borio i za očuvanje prirodnog okruženja, pogotovo nedirnutih krajolika Jute gdje je uz pomoć njegovog imena spriječena izgradnja auto-puta sa šest traka koji bi prolazio kroz planinske krajeve ove američke države. Njegov angažman na zaštiti prirode uticao je da pored svega dobije naziv aktiviste, mada on sam nije volio da ga tako zovu jer je sve to smatrao svojom ljudskom dužnošću. Zbog svega ovog smrt čovjeka koji je bio uspješan glumac, režiser, kreator filmskog festivala i zaštitnik prirodnog okruženja predstavlja veliki udarac za svijet umjetnosti i filma. Udarac za svakog onog ko voli film kao umjetnost ili barem filmove koji imaj i rep i glavu, osim vjerovatno za moderni Holivud kojem već odavno nije stalo do umjetnosti, pogotovo one pod rednim brojem sedam.