Niko srećan, a niko dovoljan,

niko miran, a niko spokojan.

Sve se čovjek bruka sa čovjekom:

gleda majmun sebe u zrcalo!

(iz Gorskog vijenca)

U ružnom smo dobu, moj Nurudine. Napuštaju nas želje. I pitaš se ko si, suptilno. Tvoja potraga počinje kafkijanski, samoodređenjem. Relativizuješ gradivnu ulogu transcedentalnih vrijednosti u izgradnji distinktivnog „se“ kojeg svodiš na ime. Relativizuješ, ali ne sporiš. To ti je manir. Ahmed si, kažeš. Ili ahmed? Možda Ahmed zbog blizine smrti? Ili ipak ahmed jer traganje za sobstvom nastavljaš sdesna nalijevo, kroz želje koje imenuju i Kifu i petra i svako drugo ime iz bilo kog kalendara. Ne čudi što si tim putem i tim pravcem umjesto sebi stigao do pobune za koju ne znaš da li je misao ili zabluda ni da li je tvoja. Za taj put i taj pravac još ne znaju da li je bijeg ili hod.

Pitam te slobodno jer se dobro znamo, još od kada sam ti 2018. utrčao u tekiju i raspršio ostatke jutarnje izmaglice i okopnio rosu: zašto nisi potražio se među željama koje razlikuju carevića od roba o čemu nam propovijeda Sveti Vladika Nikolaj Velimirović? Jer bi to bio apsurd nakon autoredukcije? Jer je „svaki čovjek uvijek na gubitku“ kako kazuje Kur'an, a Prorokova je iznad Vladičine? 

Nećemo svađati proroke i vladike. Vladika nas kritikuje kada se svađamo zbog proroka.

Da, u ružnom smo dobu moj ahmede i to nema nikakve veze sa našim četrdesetim. A možda baš ima. Ovaj osjećaj poznatog što prolazi, neizbježno ne potiskuje pitanjem šta dolazi, već traži šta jeste. I to „šta“, pitanje čiji odgovor ne tvori, nekako preteže nad centralnim „jeste“. Tako je od kada pamtimo. Delfsko „Spoznaj sebe“ usmjerilo je pravac cjelokupnog filozofskog pregalaštva ka tome „šta“ smo. To traganje je razvilo brojne moduse izvođenja sobstva, koji se zasnivaju na različitom vrednovanju značaja ontoloških svojstava: umnosti, tjelesnosti i osjećajnosti za izgradnju autentične ličnosti - individue. 

Dekart nam kaže: misliš, dakle postojiš. Ja mu odgovaram: misliš, jer mozak funkcioniše. Cogito (ergo sum) je samo skup električnih varnica. I mačka je misleća, iako ne viče (?) „ja sam“.

Kartezijanska divizija ontoloških karakteristika koju Dekart ističe i dijeli na res cogitans i res extensa, u stvari počiva na manifestnosti, ne može se održati na esencijalnosti. Dekartovog cogito-a prosto nema bez fizičkog generatora – mozga. I misao je fizička materija čiji bit detektuje elektroencefalogram. Sjećanja i iskustva su  fizički zapisi skladišteni u mozgu. Razum je, dakle, determinisana refleksija bioloških kognitivnih funkcija kao i fikcije. Kartezijanska duša, tvoje otjelotvorenje, je izlučevina biološke materije. Čista neurofiziologija. Ne znam zašto su je odricali životinjama. 

Možda je ta negacija, kao i sve druge, uzrokovana vizijskom slabošću prema nečitljivom. Na zapadu je inače postojanje uslovljeno čitljivom manifestacijom. Što se ne pokazuje – to ne postoji. Bez tipiziranog manifestovanja „se“-be nema „to“-ga. Manifestnost, a ne biće, osnova je na kojoj je Blaženi Toma Akvinski sazdao svoju Summa Theologiae o duši – animi (lat. anima), što znači pokret. Po njegovom shvatanju, prije nastanka pokreta u ljudskom tijelu nema duše radi čega je prekid trudnoće u ranim fazama bio prihvatljiv. Izjednačavanje manifestacije i postojanja je u osnovi i Pilatovog suda: Ko ne tvrdi svoje pravo – nema ga. 

Domen manifestacije je široko polje za izvođenje različitih konstrukta id-entiteta, i obreda, za razliku od bića. Naše neistosti se, dakle, izvode iz domena manifestacije a ne bića. 

Danas je čitljiva manifestnost postala društvena i pravna norma. Liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost i bratstvo), uči nas Еvropski sud za ljudska prava, znači obavezu svih da učestvuju u društvenim interakcijama. Tako je zabrana burki i feredža - simbolskog distanciranja od svijeta, uzdignuta na nivo civilizacijske tekovine u Mitwelt-u. Ne zamijeri ahmede, nema to veze sa hrišćanima. Za njih je čelovѣkъ isključivo Dasein, onaj koji je u svijetu i sa svijetom. Skoro će i monahe izgoniti iz manastira i peštera. Već su počeli od svetog Kijeva i Sinajske gore. Ružno doba. Džaba mačka prede.

Tezoimenite, pitanje o sebi, ali ne sebi, kao što danas čuješ na Liturgiji postavio je i Isus Hristos (Mat. Zač. 67, 13-17). Posredne posmatrače pita posredno: „Šta o meni govore ljudi ko je Sin Čovječiji?“ Pita: šta o Isusu, njemu-čovjeku (jer šta bi drugo bio Sin Čovječiji nego čovjek kao mi?), govore ljudi ko je? Iz odgovora čujemo da narod, ne-subjekt, Bogočovjeka doživljava asocijativno, kroz osobine nekog od poznatih mu bogonosnih ljudi („Jedni govore da si Jovan Krstitelj, drugi da si Ilija, drugi opet Jeremija, ili koji od proroka.“). Imenuju imenioca njegovim broijocima. On to ne poriče. Možda time dopušta da se slijeva nadesno Isus piše Prorok? Ne znam. Znam da je Dekart samo ukras oko Njegoševog zrcala da bi selfi bio podnošljiviji. 

 „A vi šta velite ko sam ja?“ Slušaj kako direktno i ontološki nesputano pita učenike – sapričasnike svoga djela. Od njih se ipak očekuje puna percepcija bića. „Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“ govori mu Petar. Ovim su učenici čovječije „Isus“, dopunili božanskim „Hristos“. Tu nam se pokazuje potpuna sinteza: Isusa, čovjeka koji daje caru carevo, tj. postoji kao subiectus – podanik, kao ti i ja, ako smo nas trojica uopšte različito od jedan; i Hrista, sadržaoca, svedržitelnog Logosa, ipostasi Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog, koji jeste. I odgovor je ontološki nesputan. Poznanje učenika, sina čovjeka Jone, nije zaprto prirodom sinova ljudskih („tijelo i krv ne otkriše ti to“). Učeničko, sadjelatno, saznanje sozdano je blaženim otkrovenjem. On to nagrađuje.

Bosonog uz sure gudure iznad tvoje tekije gonjen željom i čežnjom više negoli goničima uspinjao sam se do klonuća. Gubitnik ali ne i izgubljen, iznemogao, izranjavan, na magaretu milostivog Samarjanina, donijet sam čak do jezera. Tu, na obali, sve je tiše. Od tuđih lica — do vlastitog srca. Na tom mjestu, lakše ne volim ljude na svoj način, ako ti je tako draže.

Begierde sa rosom. Rosa sa godinama.

Put prosvetiteljstvu je — čist.