Ni nakon 33 godine od stradanja Srba iz srednjeg Podrinja niko nije odgovarao za stravičan zločin nad našim narodom, jedino što ostaje kao prava istina jesu ispovijesti žrtava iživljavanja muslimana.
Tada je ubijeno je 3.267 Srba, među kojima i četrdeset troje djece. Za taj zločin niko nije odgovarao ni pred pravosuđem u BiH ni u Haškom tribunalu.
Na bivšoj zgradi policijske stanice u Srebrenici, koja je služila kao logor Nasera Orića, postavljena je ploča koja svjedoči o jezivom iživljavanju nad srpskim narodom. Od samog pada Srebrenice u ruke muslimana, Srbi su dovođeni baš u ovu stanicu kako bi bili mučeni i ubijani, žene silovane, muškarci terani da oralno zadovoljavaju jedni druge i batinjani do besvijesti.
Brano Vučetić imao je samo devet godina, kada je 14. decembra 1992. godine ostao sam. Tog dana ubijena mu je cijela porodica, a on odveden u logor u Srebrenici zajedno sa drugom djecom.
"Kada su pobili sve u selu, bukvalno i životinje, apsolutno sve što se mrdalo, onda su prišli našoj kući i pozivali nas da se predamo. Mi smo se naravno oglušili o taj poziv, vladao je strah i panika, djeca su plakala, a sve je izgledalo kao horor film. Kada su vidjeli da se ne predajemo govorili su nam da će nas nabiti na ražanj i da će da nas ispeku žive, da će da kolju četničku djecu", kazao je Vučetić.
Kako je naveo, srpsku djecu su tukla muslimanska djeca i prebijala ih gotovo do besvijesti.
"Pritiskali su nas da se predamo, ali nismo, jer je preveliki strah bio u nama. Bacili su nam prvo jednu, pa drugu bombu, od koje sam i ranjen. Imao sam na desetine rana i sam sebi sam vidao rane. Zadnjih mjesec dana bili smo u jednoj sobi, dobijali smo vrlo malo hrane i vode, samo toliko da možemo da preživimo", istakao je Vučetić i dodao:
"Maltretirali su nas, a muslimanska djeca su nas tukla, prebijali su nas. Morali smo da radimo fizičke poslove i za sve vrijeme u logoru nisam se nijednom okupao!"
Međutim, najbolnije sjećanje tada devetogodišnjeg dječaka Brana bio je momenat kada je saznao da su mu muslimani ubili i oca i brata, nakon oslobađanja.
"Najupečatljivija scena koja će mi zauvijek ostati u pamćenju jeste i najradosnija i najtužnija za mene, a to je kad je jedan čovjek video svoju djecu nakon 56 dana, koja su bila sa nama u logoru. Taj zagrljaj, ti krici, to je bilo mnogo teško. A sa druge strane kada sam ga pitao za mog oca i brata, samo mi je rekao da nisu živi", kazao je Brano.
