Spasovdan, koji se slavi četrdeset dana poslije Vaskrsa, u srpskoj tradiciji zauzima posebno mjesto. Obilježava Hristovo vaznesenje na nebo i prati ga mnogo narodnih običaja i vjerovanja.
Veče pred Spasovdan smatra se ključnim, jer se vjeruje da se tada nebo otvara, a ljudi su se u to vrijeme pridržavali strogih pravila. Kuća i dvorište su morale biti čisti i uredni, jer se smatralo da Spasovdan donosi blagoslov. Žene su ribale pragove, spremale kolače i uređivale trpezu za naredni dan.
Domaćin bi pred ikonom zapalio svijeću i molio se za zdravlje porodice, za blagoslov doma i uspjeh u polju. Posebno su se molitve usmjeravale ka zaštiti od bolesti i nepovoljnih vremenskih uslova.
Postojalo je strogo pravilo da se uveče pred Spasovdan iz kuće ne smije ništa iznositi - ni hljeb, ni so, ni voda - kako blagoslov ne bi izašao iz doma. Sve što je trebalo podijeliti ili dati, moralo se obaviti ranije.
Takođe, uveče pred praznik nije bilo dozvoljeno svađati se ili psovati. Vjerovalo se da ono što se čini i kako se ponaša na Spasovdan prati čovjeka tokom cijele godine. Zato su ljudi pazili na riječi, činili dobra djela i trudili se da budu u miru jedni s drugima.
Žene su pripremale najljepšu odjeću za sutrašnje litije i odlazak u crkvu, a djeci su se spremale nove košulje ili marame.
Stari ljudi su govorili da se u ponoć pred Spasovdan nebo otvara i da ako tada iskreno poželite nešto, ta želja će vam se ispuniti. Zato su mnogi ostajali budni do ponoći i posmatrali nebo.
Niko u kući ne smije ni da pomisli da iznese išta te večeri, jer bi time, prema vjerovanju, blagoslov mogao otići iz doma.
