Cijela priča počela je u Petrinji, gradu u blizini Zagreba, gdje su živjeli Radanovići. Godine 1991. dobili su od komšije štene, a djeca su ga nazvala Dena. Kuća Radanovića je postala njena kuća koju je Oluja srušila.

Dena je ostala u dvorištu kuće u Petrinji sama. Radanovići su se obreli u izbjegličnkom centru u Rumi, pokušavajući da organizuju normalan život. Glava porodice Milan se zaposlio kao vozač autobusa i nekako su sastavljali kraj s krajem. Ipak, tuga za Denom bila je velika, i njihova sreća nikada nije bila potpuna. Mislili su da je više nikada neće vidjeti.

Keruša Dena nije mislila tako. Nakon nakon 139 dana lutanja i pređenih 500 kilometara od Petrinje do Rume, uspjela da pronađe svoje vlasnike koji nisi u tom egzodisu stigli da ga povedu sa sobom.

Prošla je kroz gradove Dvor, Novi, Prijedor, Banjaluka, Prnjavor, Derventa, Modriča, Brčko, Bijeljina, Bogatić, Sremska Mitrovica. Na putu su joj se ispriječile rijeke Una, Sana, Vrbas, Bosna, Drina, Sava. Prepreke su bile male kakva je ljubavi koja ju je vukla da pronađe svoje vlasnike.

"Pred novu 1996. godinu, tačno 22. decembra, u sobu je utrčao sin Goran i beskrajno uzbuđen rekao: Mama, došla nam je Dena!", ispričala je priča Dušanka, i dodaje da u prvom trenutku kerušu nije mogla da prepozna jer je mnogo smršala, a šape su joj bile krvave i bez noktiju.

U Rumi se Dena oštenila i donijela na svijet petoro kučića. Štenad su poklonjena Rumljanima, a ona je odletjela u Kanadu sa svojim vlasnicima. Nažalost, Dena je uginula, ali Radovanovići i dalje čuvaju njen pepeo u svom domu.