Kako je nastala pjesma “Đurđevdan”?

Šesti maj 1942. godine. Hladno sarajevsko jutro. Policija Nezavisne države Hrvatske naredila je da se Srbima pripremi “đurđevdanski uranak”.

U četiri sata ujutru u grad su se slivale kolone srpskih zarobljenika iz logora, kasarni i zatvora.

Na Obali Kulina bana čekao ih je voz smrti, koji je iz Sarajeva putovao za Jasenovac.
U koloni je bilo oko 3000, uglavnom, mladih ljudi.

Razjareni ustaša pred kolonom je uzvikivao:
“Đe ste, Srbi? Besplatno vas vodimo na teferič u Jasenovac!”

Na vagonima je pisalo “sedam konja ili četrdeset vojnika”, ali su ustaše u jedan vagon uvodile i po 200 zarobljenika.

Gladni i žedni, na putu prema jasenovačkom kazamatu, zatočeni Srbi padali su u krize zbog straha i neizvjesnosti.

U tom opštem haosu jedan zatvorenik, iako u grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, iz srca i duše zapjevao je:
Proljeće na moje rame slijeće,
đurđevak zeleni,
đurđevak zeleni,
svima osim meni.

Drumovi odoše, a ja ostah
nema zvijezde Danice,
nema zvijezde Danice,
moje saputnice.

Zbog ove pjesme ustaše su zatvorile šibere na vagonima, a zatvorenici, zbijeni jedni do drugih, na malom prostoru, ostali su bez vazduha.

Od 3.000, koliko ih je krenulo iz Sarajeva, u zloglasni Jasenovac stiglo je 2.000 duša, a samo njih 200 preživjelo je torturu.

Zahvaljujući preživjelim, među kojima je i profesor Žarko Vidović, istaknuti istoričar i filozof, znamo za ovaj događaj i nastanak tužne pjesme srpskih zarobljenika “Đurđevdan”.

Pod utiskom ove priče, sarajevski muzičar Goran Bregović obradio je pjesmu koja je, u međuvremenu, postala planetarni hit, koji se izvodi na više svjetskih jezika.

Evo zore, evo zore,
Bogu da se pomolim,
evo zore, evo zore,
ej, Đurđevdan je,
a ja nisam s onom koju volim.

Na našu veliku žalost, mnogi Srbi danas ne znaju za voz smrti i za pravo značenje ove pjesme.

Svi smo svjedoci da je ona zastupljena na svakoj srpskoj proslavi, uz alkohol i dignute ruke.
Za promjenu, bilo bi dobro kada bismo počeli poštovati našu prošlost.

To je jedini način da nas budućnost ne proguta i da ne dočekamo neki novi krvavi Đurđevdan.

Ej, kome sada moja draga
na đurđevak miriše,
na đurđevak miriše,
meni nikad više.