Pedesetdvogodišnji Mario Bašić iz Suhača pored Sinja vlasnik je seoskog imanja koje ni po čemu ne odskače od klasičnih porodičnih gazdinstava, osim po jednoj stvari.
Malo ko u svom kokošinjcu ima "crvenu perjanicu“ koja će, ako bude sreće i ekspertiza dokaže, nositi titulu najstarijeg pijetla na svijetu.
Tridesettrogodišnji je to oroz, čiji je vlasnik imao nepunih dvadeset godina kada je na svijet došao Bašo, nasljednik ponosne i plemenite loze kalabridina ili kako ih Dalmatinci još vole zvati, "talijančića“.
Mario ga sada želi upisati u Ginisovu knjigu rekorda pa poziva sve koji mu u tome mogu pomoći.
"Cilj mi je pogurati njegove godine na stranice Ginisove knjige, kao najstarije pernato kokošje čeljade na svijetu. Da zaslužuje, to je sigurno. Samo ne znam kako se to radi. Kome se javiti, kome prijaviti, u velikoj sam nedoumici. Vjerujem, ako neko od struke pročita ovaj tekst da će se javiti i savjetovati me šta činiti", kazuje vlasnik, inače veliki prijatelj tamošnje sinjske lovačke populacije.
Doživio 33 godine
Upravo u tim krugovima pročula se vijest o vremešnom kukurijeku koji je sve do prije dvadesetak godina slovio za pravog bećara u čije je dvorište malo ko od drugih pijetlova, smio zalaziti.
Po vokaciji pijetao, a po klasifikaciji pernati "pastuh“, gazda u kokošinjcu, a bome i u cijelom selu.
"Tamo negdje početkom devedesetih godina pokojni brat Boris stavio je pod koku malena jaja i nakon tri sedmice izvalio se Bašo. Naoko sitan, ali ubojit. Nije mu bilo ravna. I kako pjesma kaže : 'za njega nisu bile samo koke slatke ne, taj je skak'o i na guske i na patke, a tek na ćurke, čim je bilo neke šanse, ma princip je isti, sve su ostalo nijanse", ponosan je sugovornik portala "Agro klub".
Međutim, s godinama blijedila je njegova polna moć. Perje je izgubilo sjaj, krijesta osijedila, noge otežale, tijelo onemoćalo… Skroz izvan forme.
U ring su ušli mlađi, nabrijani i ubrzo istisnuli slavljenika. Pomalo su ga i ukućani zapostavili.
"Ostavili smo ga u prostranom kočaku sa njegovim četrnaest godina mlađim nasljednikom Pajdom. Više ne izlaze vani, ali se ne daju. Još letaju po kokošinjcu. Bome se preznojim dok ih uhvatim. U zadnje dvije decenije 'odmakao' se Bašo i od ženske pernate čeljadi. Da je sa njima ko zna bi li doživio ove godine", smije se Mario, prisnažujući kako bi bilo dobro da mu neko pomogne oko kandidovanja Baše za Ginisa.
Ne zna šta tačno treba, ali zna da je njegov najstariji. Čuo je da je sličan kokot živio u Americi ili Kanadi, ali i to da je doživio samo šesnaest godina, a ovaj njegov više je nego duplo stariji.
Po Baši navijali sat u selu
Dok se to pročuje, prisjetio se njegovih dana ponosa i slave pa i turbulentnih dana kada je jedva izvukao živu glavu.
Dvojica su ga vadili iz čeljusti psa koji je uletio u kokošinjac i pri tom zadavio nekoliko pilića, a Bašu teško povrijedio.
Cijeli je bio krvav, nije davao znakove života. Kada su mislili da je gotovo, jednostavno se uzdigao i nakon par dana oporavio. Svi su mislili da mu nema spasa, a on ih je sve iznenadio. Po njemu su u selu sat navijali.
"Sada ka' malo prebaciva, ali do baterija nije sigurno ili su malo s godinama oksidirale", kaže Mario.
Noge su mu cijele obrasle i zarasle u ljuskice.
"Da bi mu olakšao bol, mažem ga uljem od smilja koju sam proizvodim. Dodam malo i onog od stolisnika kao prirodni botoks", opisuje vlasnik.
I na hrani je meškinjast. Nikada nije pretjerivao. Ne voli zrnato, već samo mljevenu spizu, pogotovo mekinje.
"To mu je nadraža poslastica. Vrlo malo zelenog, koji kamenčić i crvić za proteine", tvrdi sagovornik pomenutog portala, očekujući skoro priznanje koje i zaslužuje njegov kukurijek.
Ako ne za godine, onda za hrabrost jer znao se boriti i s letećim srodnicima poput jastreba i orlova, a trka je i za mačkama, sve kako bi zaštitio svoje maleno pernato "stado“.
