"Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…"
Ovaj navodni Ćosićev citat, obilato se koristi u muslimanskim i hrvatskim medijima, politici, internet debatama ili običnim prepirkama, itd.
Gluvi i slijepi srbofobi, u trci čija će pljuvačka dalje dobaciti, ne shvataju da ovo nije Ćosićeva analiza duha srpske nacije nego dio iz njegovog romana "Deobe" (1961).
Dakle, književni izražaj, a ne naučni sud o jednom narodu.
A I TAКAV JE DORAĐEN
Roman govori o srpskom, četničko-partizanskom sukobu: "roman je zapravo metafora o podjelama u istoriji i tradiciji srpskog naroda." Pored ovoga, citat kojeg koriste srbofobi, izvađen je iz konteksta. Taj odlomak u Ćosićevom romanu glasi:
"Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bi obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovječnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda, biološka, psihološka, nacionalna, politička. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnoth romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima — to je apokalipsa laži.
Moja iskrenost je revolt protiv ropstva. Još uvijek najčovečniji protest. Toliko mi je život neizvjestan da iema smisla sebe da mučim još i nekakvim dnevnikom, zapisivanjem. Ali ja više nemam s kim o svemu da razgovaram. Okupacija mi je uzela prijatelja. Čak i prijateljstvo među ljudima, ropstvo je proglasilo za isključivo mirnodopski pojam, uništavajući ga kao takvog i ja s tugom saznajem: i prijateljstvo je atribut slobode."
PAZI, NIGDJE SE NE POMINJU SRBI
Međutim, u jednoj drugoj Ćosićevoj knjizi možemo da vidimo njegov sud o srpskoj naciji. Ćosićeve "radne, tekuće pribilješke" objavljene su 1992. godine u knjizi "Promjene."
U toj knjizi "govori se o raspadu Jugoslavije i slomu titoizma, ponešto od onoga što je pisac usput i ponekad zapisivao od Titove smrti do svoje bolesti septembra 1991. godine."
Ćosić na strani 91 o srpskoj istoriji kaže:
"Biće da nema naroda čija se prošlost toliko i tako osporava; na poricanju srpskog naroda i njegove prošlosti, zasnivaju se nacije i države; čitav srednji vijek smo izgubili; pravoslavna kultura se ideološki obezvređuje, a kulturnu baštinu na teritoriji Republike Makedonije preuzeli su nam Makedonci i proglasili svojom. Iz devetnaestog vijeka priznaju se bune protiv Turaka, od ličnosti – Кarađorđe, Vuk i Svetozar Marković, poriče se građanska kultura i građanska etapa; poriču se balkanski ratovi protiv Turske i Bugarske; ideološki se redukuje i svjetski rat; generalno se osporava prva Jugoslavija. Politika razbijanja srpskog naroda započeta Кominterninom ideologijom i politikom, nastavlja se do dana današnjeg."
Još osamdesetih godina prošloga vijeka, Ćosić je progovorio o nezahvalnosti onih naroda koje su Srbi oslobodili, a njegove riječi zvuče kao da su napisane prije nekoliko časova:
"Mi smo pristali da nam svi koje smo oslobađali, kojima smo omogućili da postanu nacije sa svojim državama, poreknu našu oslobodilačku prošlost, proglase nas okupatorima i hegemonistima, skrate nam istoriju u okvire tajnih odluka Кominterne i njenih ideoloških tumačenja." Str. 72.
Ćosićev sud o srpskom narodu zapisan je u bilješci od januara 1986. godine, a u knjizi se nalazi na 98 strani. Između ostalog zabilježio je da:
"U cjelini gledano, srpski identitet se najizrazitije uspostavlja pravoslavljem i borilaštvom za njegovu odbranu, odnosno za svoju slobodu. Vjera, sloboda, država, stapa se u jedno kod Srba, i to već od sredine trinaestog vijeka. Rano nastala svijest o identitetu uzrokovana je geopolitičkim položajem srpskog naroda, njegovim bivstvovanjem na graničnim prostorima evropske i hrišćanske civilizacije, i, potom, dvije imperije – osmanlijske i austro-ugarske. Srbi su bili primorani na samosvijest ili uništenje; na odbranu identiteta ali asimilaciju; na ostajanje u vjeri po svaku cijenu ili na prevjeravanje. U toj muci i alternativi opstajanja, satkala se cjelokupna njihova duhovnost i oblikovao se nacionalni etos. A on je raznolik…."
Ipak, znao je Ćosić i da kritikuje neke srpske osobine. Na stranama 110/111 piše:
"Najgora, bar meni, srpska osobina jeste napadna familijarnost, ta strast da što prije prisvoji i učini sebi ravnim svakog koga sretne. To oni čine ulagivanjem, dobrotom, raskalašnošću, davanjem sebe i svega što ima. Sve čini da svi budu kao on. Srbin ne čini napor da se uzdigne; on svagda nastoji da visoke povije, daleke približi, čiste isprlja… A jadan čovjek Srbin, toliko se svikao na patnju i bijedu da i najmanje promjene prima kao oslobođenje, spasenje, sreću."
Falsifikatori istorijske istine, inteligencija vještačkih nacija, koji su mu lijepili etiketu srpskog šoviniste i "oca srpske nacije", nisu ga čitali. A da jesu, našli bi ponešto i o sebi:
"’Socijalističke’ nacije – Makedonci, Crnogorci, Muslimani, proizvode najreakcionarnije i najbezumnije laži o sebi, odnosno svom identitetu, nepostojećem u istoriji. Falsifikuje se prošlost, na lažima se stiču univerzitetske karijere, doktorske titule, zvanja nacionalnih akademika." – str. 69.
Ovo citiranje Ćosića završiću jednom njegovom bilješkom o "progresivnim Srbima" u kojima možemo prepoznati današnje ljudskopravaške aktiviste, nevladinu inteligenciju i novinare:
"Srbi koji svoju progresivnost dokazuju antisrpstvom, po svemu sudeći, postojaće dok je srpstva. Taj nacionalni sindrom iz turskih vremena prenijet je u evropska vremena. A to je sindrom roba. U turskim vremenima ne biti Srbin, obezbjeđivalo je glavu i još ponešto uz nju; u evropskim vremenima Srbije, ne biti Srbin, to znači biti Evropejac."
Na kraju da dodamo, da je taj srpski "šovinista", kako ga etiketiraju mediji i političari "socijalističkih nacija" i ustaških nasljednika, imao toliko objektivnosti i humanosti da je bio spreman braniti islamiste na čelu sa Alijom Izetbegovićem i ustaškog fanatika Dobroslava Paragu, pred sudovima u SFRJ. Na suprotnim stranama nešto slično nije zabilježeno.
(Izvor: Frontal.rs)
