I šta ćemo sad? Zlo se desilo - ugašeni su životi osam đaka i radnika obezbjeđenja u školi. Na njih je pucao drug iz razreda, 13-godišnji vršnjak.
Imao je razrađen plan, uzeo je očeve pištolje, metke, napravio molotovljeve koktele. Sa 13 godina odlučio je da sam riješi ono što ga je mučilo i tištilo. Gdje su bili roditelji, učitelji, nastavnici, pedagozi, psiholozi, školske i pedijatrijske službe. Gdje smo svi mi za svu djecu, mlade i jedni za druge?
Od juče i zvanično znamo da smo zakazali. Trebala nam je tragedija u beogradskoj osnovnoj školi da to jasno i glasno vidimo, čujemo i sami sebi priznamo. Dalo bi se zaključiti da smo kao pojedinci i društvo digli ruke od najmlađaih ili smo im na pleća stavili prevelik teret koji ne mogu da nose i pod kojim pucaju.
“Mi nemamo dana za gubljenje, mi smo doživjeli da naša djeca odlaze u školu i da se nevrate živi iz škole. Poslije toga, ja je zovem crvena linija... Nama je vršnjačko nasilje postalo uobičajen način ponašanja. Imate ono što je otkriveno, imate ono što se krije”, kaže Nada Trifković, profesor na Institutu za bezbednost.
“Ali je dugačak proces u kome smo mi stigli do poremećenih društvenih odnosa i do eskalacije nasilja na ovakav način. Kad se osvrnete unazad, vi vidite da mi jako dugo veoam teško živimo i praktično u produženom kriznom vremenu. Svako krizno vrijeme pravi, dodatno pojačava različite vrste patološkog ponašanja i onda to rezultira ovako jednim užasnim činom. Nadam se da će stručnajci uspijeti da otkriju tačno šta se desilo. Mi možemo samo da pretpostavimo. Mi sad imamo razmišljanje, on je bio povučen, tih, nije ni sa kim dijelio svoja osjećenja, da je sa nekim to podijelio, možda bi sve to bilo drugačije, možda je imao različite pristiske sa kojima nije znao da se nosi, možda nisu odrasli prepoznali. Ima mnogo možda. vjerujem da će jedna dio odgovoriti struka, a na jedan dio nikada nećemo imati odgovor jer je ljudska duša jedno prilično skrovito mjesto, ako neko to ne podijeli sa nama, pitanje je koliko možemo da znamo šta se tačno deašva,, posebmo kada je riječ o djetetu koje ima 13 godina i u tim osjetljivm godinama je”, smatra Biljana Lajović, školski psiholog.
Izgleda da smo razgovarati i govoriti zaboravili ili ni nas nisu naučili, pa se nemušta praksa prenosi sa koljena na koljeno. Na to još nemamo vremena, volje, želje, ne znamo šta ćemo i kako ćemo sa onim što nam se kaže.
Opširnije u video prilogu.
.webp)
