Maksim Klasanović

Osam godina proveo u zatvoru na Tajlandu: “Hodali su kao zombiji, koža im se raspadala”

  • Извор: Агенције
  • 26.01.2023. 13:41

Maksim Klasanović je proveo osam teških godina u zatvoru na Tajlandu, a nedavno je opisao horor koji je doživio u ovoj zemlji.

Maksim Klasanović, porijeklom iz Bijeljine, koji je u Njemačkoj odrastao i školovao se, a kao mlad se zaputio na Tajland, egzotični "raj na zemlji", gdje je lijepo živio, stvorio porodicu i uspješno radio godinama.

Međutim, 30. aprila 2011. godine u Puketu, njegov život se okrenuo naglavačke kada je na insistiranje svog prijatelja Džona otišao na jednu žurku i pristao da Džonu i jednom Amerikancu da broj dilera.

Kada je diler stigao, Maksim je krenuo sa Džonom i Amerikancom i ušao u automobil. Prije nego što je došlo do bilo kakve primopredaje, odjednom su ih opkolili naoružani muškarci. Diler je iskočio iz kola i pobjegao već spremnim motorom, dok je Maksim istrčao iz kola i počeo da bježi, ali je ubrzo sa Džonom bio uhapšen.

Žrtva "namještaljke"

"Kasnije smo saznali da mi nismo bili jedini koji smo uletjeli u tu zamku, već da su i drugi momci koji su bili u zatvoru u Puketu, kroz tog istog Amerikanca bili uhvaćeni, jer mu je policija ponudila da radi za njih i da mami strance, kako bi smanjio svoju kaznu. To smo mi mogli da vidimo i kad smo bili uhapšeni, jer njega nije bilo nigdje. U stanici policije smo vidjeli kako se on šeta napolju", počeo je Maksim svoju priču za Mondo.

U stanici, policajci su Maksimu ponudili dogovor, ali bilo je to nešto na šta nije mogao da pristane...

"Ja sam bio taj koji je napravio najmanji prekršaj i mislili su da sam spreman na sve da bih sebe izvukao. Međutim, ja jesam imao poznanstvo (sa dilerom), ali mi nije palo na pamet da nekoga drugog dovedem u takvu nevolju. Osjećao sam se samo i prevareno i kako onda ja da prevarim nekog drugog. Zato sam policiji na tu ponudu rekao da ja ne znam nikoga i da nemam nikakve brojeve."

Pakleni advokat

Kako bi se što brže izvukao iz nepovoljne situacije, Maksimu porodica pronalazi advokata preko spiska iz ambasade, ni ne sluteći da prevarama nije kraj...

"Advokat je izmislio priču da je njemu policija rekla da ja treba da promijenim svoju izjavu - da slažem da ne poznajem Džona i ostale, ali kada sam to onda uradio, policajci su me onda začuđeno gledali. Tad sam već znao da nešto ide pogrešno. I kada je policija došla da izjavi da sam ja lagao pred sudom, tada sam znao da me je prevario i ja sam dobio 13 godina. Nisu ni spomenuli da je moj krivični dio bio to što sam ja dao broj telefona drugu, a on je dao tom Amerikancu i njih dvojica su onda zvala dilera. Na sudu su izjavili sa da sam lagao pred sudom i da ja poznajem Džona koji je moj prijatelj, i da oni imaju informaciju da mi sarađujemo kao banda. Oni su to dodali jer su bili ljuti što sam ja promijenio izjavu. Prije toga su uvijek bili na mojoj strani i govorili mi da kažem istinu, i da ću onda ići kući, da je moj prekršaj najmanji. Uglavnom, dobio sam toliko godina jer su me okarakterisali kao člana bande", otkriva Maksim.

Advokat ga je poslije dvije nedjelje posjetio u zatvoru i obećao mu da će sav novac (52.000 evra) vratiti, da bi na kraju njegovoj majci vratio samo 3.000 evra uz riječi da "treba da bude srećna što je i to dobila, jer je on trebalo da bude osuđen na doživotnu kaznu". Takođe je poslije saznao da mu je ukrao i "roleks" sat koji mi je policija oduzela pri hapšenju. On je navodno sat vratio njegovoj majci, ali kada je kasnije izašao, vidio je da je u pitanju kopija, a ne "roleks".

U trenutku kada je čuo da će na Tajlandu robijati tolike godine, Maksim kaže da ništa nije osjetio.

"Praznina. Nije bila mogućnost nijedan osjećaj da osjetim. Jednostavno sam sjeo i sljedeća dva sata sam bio u nekoj praznini. Nisam plakao, bio tužan ili ljut, ništa od toga. To je neka vrsta praznine koju je teško opisati. Nema emocije. Možda je neka vrsta i šoka, ne znam", kaže on.

Zvono na 15 minuta

"Kad nemaš nekog iskustva o zatvorima, očekuješ samo ono što poznaješ kroz film ili knjige. Kada sam došao do ćelije, bilo je 180 ljudi u ćeliji u tom trenutku. Sve sam očekivao samo nisam to - da ne mogu da nađem mjesto da spustim nogu da bih došao do tog mjesta kod toaleta gdje su stranci. Jedan Tajlanđanin mi je rekao da idem ka njima, jer sam jedan od njih. Dođeš tamo i u šoku si. Sjediš i gledaš u njih. Svi te odmah pitaju ko si, odakle si, zbog čega si tu. Na Tajlandu, 12 grama droge je veliki prekršaj", priča Maksim o svojim prvim danima u zatvoru u Puketu gdje je proveo godinu dana i sedam mjeseci, nakon čega je prebačen u Bombat Piset Klangu, najteži zatvor u Bangkoku, gdje je proveo još šest i po godina do pomilovanja za koje u početku nije ni sanjao da će biti moguće.

"Sve je kao film. Gledaš i razmišljaš, gdje se ovdje sjedi, gdje ćemo da spavamo, ko je ovaj narod. Svi te gledaju raznim očima, u tom trenutku kao da vidiš 1.000 različitih emocija koje padaju na tebe i ne znaš šta da misliš. Osjećaš taj miris iz toaleta, a iznad nas stranaca su smjestili neko zvono koje se udara na svakih 15 minuta kao znak čuvarima koji su napolju da je sve u redu. To zvono ide cijelu noć i cijeli dan, nikada ne prestaje. Treba ti dvije, tri nedjelje dok uspiješ da spavaš sa tim, da živiš sa tim, svjetla su upaljena stalno... Od tada počinje život u zatvoru. Od dana do dana učiš više, kada otvore ćeliju, trčiš na pranje, pa na jelo. U početku si niko i ništa, tako ćeš i da dobiješ - koliko vode ostane za pranje, šta ostane od jela, ako uopšte i možeš da jedeš tu hranu. Sve je doživljaj. Nemaš vremena da dođeš k sebi, da staneš i zastaneš da razmisliš o svemu. Prve dvije-tri nedjelje si samo u nekom stanju, čudiš se stalno", otkriva on.

Maksim je onda počeo da piše. Imao je dnevnik, tačnije papiriće koje je skupljao, i na kojima je svako veče pred spavanje bilježio događaje za koje kaže da je smatrao da ih "ne smije zaboraviti". Tako je i nastala njegova knjiga koju je objavio po izlasku pod nazivom "Bio sam u paklu i pronašao raj u sebi”.

"Tukli su ih nemilosrdno"

"Tajlanđani su u suštini miran, dobar narod - mi smo bili loši. Nas 50 stranaca, bili smo glasni, uvijek imamo nešto da kažemo. Oni znaju svoju zemlju i u kakvoj su situaciji, pa su mirniji. Nas su pustili na miru. Mi smo imali svaki dan neki problem među sobom, neko se svaki dan tukao. Ljudi su gubili živce - neki su poput mene imali ženu i djecu napolju, drugi su shvatili da neće nikada izaći, ali 90 odsto je njih je bilo prevareno od strane advokata. Neki su izgubili i više para nego što sam ja. Prvi u hijerarhiji su naravno Tajlanđani. Oni su najvažniji u njihovoj zemlji - kako van zatvora, tako i u njemu. Na drugom mjestu su svi drugi Azijati, mi bijelci smo na trećem mjestu, a na četvrtom mjestu su afroamerikanci", ističe Maksim.

On je otkrio i kako su čuvari mogli da budu brutalni - ali samo prema svom narodu:

"Imali smo mnogo tih čuvara koji su tu kao psihopate. Nas nisu toliko dirali, jer su se možda plašili od ambasada, ali njihov narod, ko se nije pridržavao tih zakon unutar zatvora, njih su tukli mnogo. Vidio sam neke stvari koje nisam mogao da shvatim da čovjek može to čovjeku da uradi. Bilo šta da urade, mali prekršaj, da je ukrao malo od jela ili nekome lupio šamar, mnogo su to kažnjavali. Bilo je i onih koji su samo htjeli da pokažu da su oni tu moć, pa trojica, četvorica čuvara opkoli jednog zatvorenika i udaraju ga da svi gledaju. Nas je bilo 2.000 ljudi u zatvoru u Puketu, pa nas oni odvedu na fudbalsko igralište gdje udaraju dvojicu zatvorenika i nas puste da svi gledamo. Bilo ih je svakakvih, a malo je bilo onih koji mogu ili žele da nam pomognu", priča Maksim.

Prva tuča

Kako je Maksim ispričao, tuče su bila česta pojava među zatvorenicima, i on nije bio izuzetak...

"Moja prva tuča je bila sa nekim Amerikancem koji je ležao pored mene, bio je profesionalni američki marinac i on je jednu djevojku nožem isjekao na komade i bacio je u dijelovima u torbi. Ali su ga našli jer je u toj torbi bio i njegov broj telefona. On je dobio deset godina, jer je u odbrani rekao da nije bila njegova krivica i da je ona htjela njega da ubije, pa da se on samo branio. Rekao sam mu da mu ništa ne vjerujem, zbog čega me je napao. Potukli smo se i ja sam tu tuču izgubio. U zatvor sam ušao sa 70 kilograma, a izašao sa 95 kilograma. Nisam znao da se tučem u početku", priča on.

Maksim je otkrio i od koje situacije pa otkriva mu je "pao mrak na oči".

"Kasnije sam se potukao sa jednim afroamerikancem koji je uzeo stvari od nekog djeda na kojeg sam ja bio pazio. Meni je to bilo toliko krivo da sam ga napao. Ali, već tada sam bio u treningu, bio sam jak. Taj dan, ne znam šta mi je bilo, da sam ja toliko bio poludio na tog dečka što je uzeo i bacio stvari tog djeda i stavio svoje. Krenuo sam na njega i udarao ga, dok me nisu skinuli sa njega. U Puketu sam se tukao sa jednim Irancem jer nije htio da leži kako sam mu rekao. Potukao sam se i sa jednim iz Tunisa. Svima nam se to dešavalo", rekao je.

Maksim je otkrio da je stekao i prijatelje tokom godina provedenih u zatvori. I dan-danas se dopisuje sa mnogima, a sa nekima sa kojima je bio u mogućnostu se i vidio.

"Svi oni su bili potrebni da mi tu uspijemo. Onaj ko je dopustio da živi u samoći, on i nije uspio da izađe iz tog ztavora kako treba. Tu ne treba da budeš dugo da bi se tvoj duh pokvario. Ljudi su nakon godinu dana već izašli nenormalni na neki način. Moja najveća snaga je naravno bila moja kćerka i majka. Na njih sam stalno mislio i molio se Bogu za njih svaki dan. To mi je bilo važno, i nada da ću ih opet vidjeti. To mi je dalo snagu, bilo je trenutaka i gdje sam mislio da neću uspjeti tih 13 godina. Čak i Tajlanđani bi mi govorili kada neko umre u ćeliji: ‘Stranac, ti 13 godina nećeš preživjeti’. Oni se smiju na to i smiješno im je", prisjeća se on.

Zatvorska rutina

Dani su zatvoru su imali određenu rutinu i pravila, priča Maksim, a tačno se znalo kada se šta radi.

"Od devet sati uveče se gasi televizor na kojem je 90 odsto uvijek muzika, a 10 odsto te njihove neke serije koje nas strance ne zanimaju. Naučio sam da pjevam pjesme kada sam naučio jezik, neke sam i zavolio. Nko ne tjera da spavaš, ali moraš da budeš tih. Ustajemo ujutru u sedam sati kada se ćelija otvara i svi izlazimo. Kupamo se, doručujemo, a onda se svi zatvorenici prebrojavaju, pa poslije radiš šta želiš u toj jednoj prostoriji koja je napolju. Ja sam to koristio, tih šest-sedam sati napolju da treniram, malo pričam sa nekim... U ćeliju nas vraćaju oko tri sata, zaključaju nas i to je to", prisjeća se on.

Maksim je na Puketu imao pravo na posjetu tri puta nedjeljno, ali samo pet do 10 minuta preko stakla, a u Bangkoku je isto bila tri puta nedjeljno, ali između 15 i 20 minuta. Smie da dođe ko god želi, a kako kaže, dosta ga je u početku posjećivalo bivših zatvorenika kojima je pomagao pri dolasku u zatvor. Najviše se radovao posjetama tadašnje partnerke i kćerke, ali se to sve proredilo kada je prešao u zatvor u Bangkoku. Majka ga je tamo posjećivala jednom godišnje, ali je utjehu nalazio u razgovorima sa prijateljicom iz Bangkoka za koju kaže da mu je bila "kao druga majka", i koja ga je posjećivala jednom u dvije nedjelje.

Nema mira

"Najteže je to što ti je oduzeta sloboda. To zna samo onaj koji je doživio šta znači kada nemaš slobodu. To je nešto neopisivo. Neko drugi to može da razumije, ali ne i da osjeća. Toliko je specifično i to je najteže da čovjek prihvati da više nema pravo o svom životu. Sada si tu, zatvoren i ne zna se kada će doći taj dan kada ćeš izaći. Bilo je vrlo teško da čovjek ne može da spava kad hoće, da se odmori, da isključiš sav taj zvuk koji je oko tebe. Zamisli da nemaš nijedan trenutak da sjedneš sam negdje ili da se odmoriš, toga nije bilo. U ćeliji na Puketu i do 300 ljudi u jednoj ćeliji, onda u Bangkoku do 70 ljudi u 60 kvadrata, to je uvijek glasno, neko uvijek priča. Neki pričaju glasno, pa pejvaju, ima tu svašta, ali nema mira", priča Maksim.

Maksim dodaje da Mir daje čovjeku neku snagu i čistoću, unutrašnju organizaciju, ali kada to nemaš, kako kaže, onda je mnogo važno da počneš da radiš, da nađeš neke stvari koje ti vraćaju taj mir. 

“To je onda taj unutrašnji rad koji samo on može da ti pomogne. Mnogi ljudi samo čeka da se nešto promijeni, a to učini sve još težim", rekao je on.

Maksim je našao "bijeg" u treninzima, ali i nečemu što prije u životu nije praktikovao - čitanju knjiga.

"Brzo sam shvatio da moram nešto da promijenim i počeo sam da treniram. To mi je bila prva mogućnost da isključim sve oko sebe i da se samo fokusiram na vježbu. Druga stvar je bila čitanje knjiga koja nikada prije toga nisam čitao napolju. U životu sam pročitao ukupno bio pet knjiga i znam i koje su to knjige, a tad kad sam ušao u zatvor, knjiga je bila mnogo. Na Puketu u tih godinu i sedam mjeseci pročitao sam više od 100 knjiga, a neke sam čitao i dva puta. To je bio moj izlazak iz zatvora, izlazak u svijet, knjige su me vodile napolje", prisjeća se Maksim.

Neminovno je da neke stvari čovjeku nedostaju u ograničenim zatvorskim uslovima, ali kako Maksim otkriva, vremenom sve nestaje.

"Kada tek dođeš u zatvor, sve ti nedostaje. Tamo su se ljudi šalili šta bi sve uradili za jedno pivo, pa neki Šveđanin kaže da bi sebi mali prst odmah odsjekao da može da popije jedno. Ali, kroz godine, sve je manje toga i ostaje ono što ti najviše znači, dijete, porodica. Sve drugo polako nestaje, shvatiš da to nije ništa što će ti pomoći u životu - da popiješ jedno pivo ili pojedeš ćevape", ističe on.

Neočekivano, i s velikom radošću, Maksim 2019. godine, nakon skoro devet godina robije u surovim uslovima, dobija vijest da je pomilovan! U to vrijeme je preminuo tajlandski kralj, pa su bila dva pomilovanja - jedno za kraljevu smrt, a drugo za krunisanje novog vladara, njegovog sina. Maksim je bio na listi, ali njegovim mukama još uvijek nije bio kraj i kako kaže, tek je tad shvatio kako izgleda pakao:

"Bio sam poslije pomilovanja deset dana u jednom zatvoru za protjerivanje koji je bio najveći pakao od zatvora. Ništa naspram onoga što sam proživio, tad sam spoznao još veći šok. Ljudi tamo bukvalno umiru, samo stranci su tu živjeli i tu nema izlaska iz ćelije. Tu ležiš unutra dok neko ne dođe po tebe, plati ti kartu, dok ne naprave papire... Dva Nijemca koja su tu bila prije mene su umrla zbog bolesti kože. Tu ne može niko da ti pomogne kada uđeš. Oko 130 nas je bilo, a prva dva dana sam stajao ili sjedio, nije bilo spavanja koliko je puno bilo. Ljudi su hodali kao zombiji, koža se raspadala kod svakoga. Poslije trećeg dana cijelo tijelo mi je bilo u bubuljicama, strašno je vruće i samo se znojiš. Svakome je bilo tako, samo što onima koji su tu duže, te bubuljice su počele da krvare - to izgleda kao u nekom zombi filmu. Vidio sam čovjeka bez majice koji je stao pored mene, a leđa mu cijela krvava od rana. Nisam mogao da vjerujem šta se ovdje dešava. Jedan čovjek je u tom paklu sjedio 14 godina, jer u Kini čeka smrtnu kaznu i on ne može da se vrati, ali mu ne daju ni da se vrati u državni zatvor na Tajlandu”, ispričao je Maksim.

Povratak u realnost

Nakon deset dana pakla u "zombi zatvoru", Maksim konačno izlazi na slobodu i odlazi u Njemačku kod majke, ali ga je tek čekao proces adaptacije na spoljni svijet koji se mnogo promijenio u odnosu na period dok je on bio iza rešetaka na Tajlandu.

Jedna od prvih stvari koja ga je šokirala je što je primijetio da svi ljudi gledaju u mobilne telefone, što dok je on bio na slobodi, prije odlaska u zatvor 2011. godine, nije uzelo maha kao danas razvojem novih tehnologija. Bilo mu je teško i da se navikne na spavanje na krevetu nakon osam godina spavanja na podu, a našao se u čudu pred voćem u supermarketu koje nije vidio otkako je uhapšen.

"Kada sam izašao iz zatvora, pitali su me šta je bilo prvo što sam htio da jedem. Nisam ni mislio na hranu, bilo mi je svejedno. Jeste, kada sam ušao prvi put u radnju i vidio tamo gdje se voće prodaje, stao sam i nisam znao odakle da krenem. Samo sam razgledao i mislim se, kako je ovo dobro, pogledaj šta sve ima. Ne pamtim kada sam vidio narandžu, luk ili paradajz. Na kraju, za tih osam godina, čovjek se navikne da živi uz minimalno", rekao je on.

Maksim se danas posvetio dobrom životu i pomaganjem drugima da nađu unutrašnji mir i sreću koju je on počeo da spoznaje još dok je bio u zatvoru.

"Postoji nauka o tome da sve može da se preokrene u životu u naše dobro - ako ti to želiš. Postoje vrste treninga koje u tome mogu da ti pomognu - da naučiš da je u životu sve za našu korist. Život nije loš, ljudi su loši koji ne znaju gdje i kuda, pa prave razne gluposti da bi našli sebe. Onda oni to traže napolju, daju veliki novac... U suštini je sreća koju svi mi tražimo, put koji je nama urođen da njime idemo - da nađemo sreću. Samo što 99 odsto naroda živi u ubjeđenju da sreća može da se kupi. Da je sreća kada napravi svoju kuću, kada kupi sebi bolji auto, kad obezbijedi djecu - e onda ću da uspijem. Ali, u suštini, sreća se drugačije nalazi i to sam ja naučio, i to je nešto što želim da prenesem", otkriva on i objašnjava:

"To su duhovni radovi, vrsta meditacija, disanja, rastezanja, koje uvijek omoguće tu unutrašnju priču, te misli koje nemaju prekida, da zastanu malo, da miruju, da mir počne vlada u tvom životu. E, kada mir počne da vlada u životu, onda i sreća počinje da se diže i izlazi. A, kroz tu sreću - sve se mijenja i ta promjena onda utiče na sve.

"Umro mi je na rukama"

Kada pogleda unazad na godine provedene iza rešetaka u stranoj zemlji, neke situacije su mu posebno ostavile trag:

"Ostaće mi urezano kada mi kćerka dolazi prvi put i gleda me kroz to staklo, prvi put majka kada mi je došla, kad su me razdvojili jednom poslije suda - kada me je čuvar razdvojio od kćerke, ona plače, a mene su na pod bacili. To ostaje. Bilo je svačega. Čovjek koji je pokušao samoubistvo i ja sam pokušao da ga reanimiram. Bio je dobar drug moj i malo sam uspio da ga vratim, ali mi je onda na rukama umro. Jedan dečko koji mi je umro u krilu, ležao je na meni i ja sam ga držao, i bukvalno gledao zadnji dah kako uzima", sjeća se Maksim, ali ističe da vjeruje da se sve dešavalo sa razlogom:

"To su neke stvari koje će sigurno cijeli život da ostanu. Ne kažem da su to događaji koji me noću proganjaju i zbog kojih patim, živim jedan život u kojem vjerujem da sve što mi se desilo je na kraju za moju korist. Da je to nešto što je mojoj duši bilo potrebno da bi došla k sebi. Osjećam da sam sa sobom i da sam našao sebe, i da je to moralo da bude da bih došao do toga. Zato, hvala Bogu, sve je dobro."

Тагови:
  • 09:00 Серија: Крваво цвијеће (Р) (12+)

    Страсна љубавна прича двоје појединаца.

  • 10:00 Телетрговина

    Телетрговина

  • 10:15 Ловачки савети

    ТВ серијал "Ловачки савети" се бави саветима за ловце и оне који би то да постану.

  • 10:40 Телетрговина

    Телетрговина

  • 10:55 Серија

    ''''Серија

  • 11:40 Телетрговина

    Телетрговина