Daleko od hrvatske granice i kućnog praga, u izbjegličkoj koloni, Maja je tog avgusta 1995. dočekala punoljetsvo. Na rođendan nije mislila. U glavi su joj se još nizale slike kozijih staza, krčenja puta i par starih stvari u rukama. Dva dana poslije, odrasla je preko noći na Petrovačkoj cesti. Djecu, žene, stare i iznemogle, koji su pomislili da su spasili živu glavu kada su prešli hrvatsku granicu, bombardovala je hrvatska avijacija.
"Mi smo taman izmakli. To su trzaji potamljenog uma, zlog čovjeka. To je toliko jadno i strašno. Rijetki slučajevi u istoriji", priča Maja Kolundžija.
U bombardovanju civila na Petrovačkoj cesti ubijeno je desetoro ljudi. Od toga četvoro djece. Više od 20 njih je teže ili lakše ranjeno. Kao ratni hirurg, doktor Kerkez, svega se nagledao. Ali taj pakao, ubijene i ranjene na Petrovačkoj cesti, i taj 7. avgust, nikada neće zaboraviti.
"Sjećam se petogodišnjeg muškog djeteta koje je bilo bez glave. To je bilo strašno i užasno za vidjeti. Svi ranjeni i povrijeđeni su dovezeni, a ja sam ih zbrinjavao sa svojom hiruškom ekipom. Bilo je jako teških povreda", prisjeća se Milovan Kerkez, ratni hirurg.
U sjećanje mu i danas naviru slike jedne bake, Vide Drče, sa teškim opekotinama.
Neki dijelovi tijela bili su i ugljenisani. Nažalost, nije joj bilo spasa. Kada je izašao iz operacione sale tog sedmog avgusta, ratni hirurg poslao je jednu poruku. Na nju je svijet nijem i danas.
"Ovo svijet treba da vidi. Da jednom otvori oči", kaže Kerkez.
A svijet i danas ćuti o zločinu na Petrovačkoj cesti. Čuti i o pogromu Srba u "Oluji".
Možda svijet ćuti, ali Srpska i Srbija neće. Baš na Petrovačkoj cesti, na spomen obilježju ubijenim krajiškim Srbima, predsjednici Republike Srpske i Srbije Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, položiće sutra vijence i odati počast.
Da se nikada ne zaboravi i da se nikad i nikome ne ponovi!
