Kada je prije nekoliko godina Martin Skorseze zajedno sa koscenaristom Еrikom Rotom odlučio da u potpunosti promijeni scenario za film „Ubistva pod cvjetnim mjesecom“ jer mu je bio previše „bijel“ nije se moglo ni pretpostaviti da je time učinjen prvi korak ka nastanku epskog djela.
Naime, adaptirajući roman „Ubistva pod cvjetnim mjesecom“ Dejvida Grana o masovnim ubistvima pripadnika plemena Osejdž 20-ih godina prošlog vijeka i prvim koracima svježe osnovanog FBI u vidu istrage ovih ubistava Skorseze je shvatio da će njegova prvobitna verzija ispričana iz ugla FBI agenta Toma Vajta biti fokusirana uglavnom na bijelo stanovništvo. Stoga je odlučio da u potpunosti promijeni scenario što je rezultiralo filmom u čijem je prvom planu indijansko stanovništvo. Naravno, za epsko djelo potrebno je još nekoliko komponenti kao što je glumačka ekipa koju je, pored Skorsezeovih oprobanih aduta DiKaprija i De Nira, pojačala Lili Gledston kao i naravno maestro u režiserskoj stolici.
Radnja je smještena u Osejdž okrug u Oklahomi gdje su pronađene velike količine nafte na zemlji koja pripada Indijancima. Ovo otkriće učiniće autohtono domaće stanovništvo bogatim i samim tim privući gomilu bijelaca u pokušaju da dođu do novca na sve moguće načine. A jedan od najboljih načina jeste zbližavanje sa lokalnim djevojkama koje vodi u brak nakon čega izabranica vašeg srca umire, a vama pripada svo njeno bogatstvo. Upravo ovu metodu koristi Еrnest Brukhart (Lionardo DiKaprio), povratnik iz Prvog svjetskog rata, koji dolazi u gradić kojim upravlja njegov ujak Vilijam King Hejl (Robert De Niro). Na nagovor ujaka, Еrnest se zbližava i ženi sa Moli, bogatom nasljednicom koja boluje od dijabetesa što bi trebalo olakšati put ka bogatstvu. Pri tome se treba rješiti i ostalih nasljednica odnosno njenih sestara.
DiKaprio koga je Skorseze u Vuku sa Vol Strita uspio da pretvori u glumca koji vjerno dočara samožive i pokvarene likove i ovoga puta je uvjerljivo stvorio lik čovjeka koji možda voli svoju suprugu, ali mnogo više novac i koji se najviše na svijetu plaši svog ujaka zbog čega je spreman na sve pa i ubistvo. Lio je svoje glumačku interpretaciju podigao za stepenicu više zbog čega su njegovi vjerni fanovi već počeli da prizivaju Oskara za ostvarenu ulogu. Sa druge strane, kao svojevrsni antipod, pojavljuje se Lili Gledston u ulozi bolešljive Moli kao savršena metafora naroda kojem pripada. Njen put od čvrste i sigurne djevojke do polumrtve supruge savršeno simbolizuje propadanje indijanskog naroda pod naletima bjelačke pohlepe, gramzljivosti i beskrupuloznosti. Iako njen lik nema mnogo prostora (okosnica filma je ipak odnos između Еrnesta i njegovog ujaka) Gledston je uspjela da dočara patnju kroz koje je prolazio njen narod. Kada smo kod patnje Indijanaca tu dolazimo do Roberta De Nira kao Vilijama Kinga Hejla kao savršenog oličenja licimjerja i pohlepe tadašnje (vjerovatno i današnje) Amerike. Kao i DiKaprio i De Niro je uspio da podigne glumačku ljestvicu i stvori lik kojeg prosto volite da mrzite. Hejl je naizgled ugledni gradonačelnik pun brige za svoje sugrađane, posebno Indijance, koje naziva svojim dobri prijateljima dok im istovremeno radi o glavi smatrajući njihov novac svojom ličnom imovinom. Ako ste za prethodne De Nirove uloge kriminalaca i razbojnika mogli i naći po neki svijetli momenat zbog kojeg ćete opravdati neke postupke to definitvno nije slučaj kod Hejla koji je inače „ugledni građanin“.
Sve ovo, naravno, ne bi izgledalo tako kako izgleda da režisersku palicu u svojim rukama nije imao Martin Skorseze. Iskusni sinesta koji je zagazio u devetu deceniju života definitvno nije izgubio ni djelić strasti prema svom poslu pa ako se nekom učinilo da je 200 minuta filma previše za jedno filmsko ostvarenje - to u ovom slučaju definitvno nije istina. Skorseze je i dalje zadržao svoj narativni fokus bez ikakvih slijepih rukavaca u priči sa događajima koji se dinamično smjenjuju ne ostavljajući prostora gledaocu da za trenutak skrene pažnju na neku drugu stranu. Istovremeno ,režiser je stvorio savršenu studiju ljudskog karaktera (kao i u mnogim prethodnim filmovima) i udario šamar svima onima koji su u eri političke korektnosti zaboravili kako je nastajala „velika američka nacija“. Da šamar još više zaboli, iskusni režiser je kroz priču o stradanju autohtonog američkog stanovništva usput podsjetio na strahovite zločine koji su počinjeni u isto vrijeme u gradu Tulsa kada su žrtve bili američki građani malo tamnije boje kože. Da mu nije ponestalo inspiracije režiser je pokazao originalnim i inventivnim krajem.
Sve u svemu „Ubistva pod cvjetnim mjesecom“ mogla bi se okarkterisati kao još jedan vrhunski rad iskusnog režisera i njegovih omiljenih glumaca koji je zaslužio pažnju i gledalaca i Akademije. Dok fanovi DiKaprija uveliko navijaju da njihov ljubimac dobije Oskara, dok statističari navijaju da Lili Gledston umjesto sporedne bude nominovana u kategoriji glavne uloge čime bi postala prva autohtona američka stanovnica odnosno Indijanka kojoj je to pošlo za rukom, čini se da bi Akademija konačno trebala da Skorsezea uvrsti među režisere koji su dva puta osvajali Oskara za svoje umjeće. Ako ne zbog toga što film ispunjava sve standarde nečega što bi se moglo nazvati vrhunsko ostvarenje (dobar scenario, razvijeni likovi, izvrsna režija, odlična gluma, suvisli dijalozi...) onda zbog toga što se dotakao rasnih problema u Americi što je danas jedan od ključnih preduslova da bi se neko djelo našlo na listi nominovanih. Jedini problem mogao bi biti što „ispravljanje rasnih nepravdi“ u ovom slučaju nije kozmetičke prirode već ostavlja vrlo mučan osjećaj u želucu.
