Sa devetnaest godina otišao je u borbu za svoj narod i Republiku. Već 31 kako ga nema, a tuga ne jenjava. Bol zbog gubitka sina Branka razdire srce Mire Golić.
"Sve što je dalje, sve je teže ove datume dočekivati svake godine. 31 godinu kako ih nema, a 32 kako je otišao u vojsku. 32 godine ja imam ranu u sebi koja nikad proći neće. U mene je muž u onome ratu sa 4 mjeseca ostao bez oca i plače kad je dijete nastradalo. Nisam imao djetinjstva, sad nemam starosti. Hoću Vam reći-bole rane, malo se posječeš-boli", s bolom u glasu priča Mira.
Gradiška je svojim borcima podigla spomenik u znak sjećanja na žrtve koje ne smiju i neće nikada biti zaboravljene.
"U dosta momenata pomislim hrabrost je bila i njegova i naša da se održimo, pošto imamo drugog sina, imamo unučad, da se održimo na nogama i da se sačuva njihovo zalaganje za grad Gradišku", dodaje Mira.
Iako brojčano nadjačani, srpski heroji nisu poklekli. Neprijatelji su naišli na žestok otpor pripadnika gradiške brigade, koji su u porazili hrvatske snage i natjerali ih da se uz ogromne gubitke povuku preko Save.
700 pripadnika hrvatske vojske tog kobnog avgusta ’92 u ranim jutarnjim časovima prešlo je Savu i napalo srpske odbrambene položaje. 16 heroja palo je za slobodu ne samo Gradiške, nego i cijele Republike Srpske.
.webp)
