Ibrahimović je govorio o Jugoslaviji i ratu, ali i smrti brata koji mu je umro na rukama.

- Moj otac je jako patio zbog rata u Jugoslaviji. Svakog dana dobijao je vijesti o tome kako je neko koga on zna poginuo. Pomagao je izbjeglicama. Mene je uvijek pokušava da zaštiti od svega toga. Kad mu je umrla sestra u Švedskoj, nije mi dao da idem na njenu sahranu. Ali kad je umro moj brat Sapko od leukemije, otišao sam. Brat me očekivao, izdahnuo je preda mnom. Pokopali smo ga po muslimanskim običajima. Otac nije pustio ni suzu. Sutradan je otišao na groblje i plakao od jutra do večeri. Sam - rekao je Ibrahimović koji je priznao da ne vjeruje u Boga:

- Ne vjerujem u Boga. Samo u sebe. Tako sam naučio mržnju prema sebi pretvoriti u oružje. Kao dijete bio sam težak, problematičan. Čim sam se rodio, babica me ispustila sa metar visine. Čitav život je bio težak. U školi sam bio drugačiji; drugi su bili plavi, sa svijetlim očima i normalnim nosevima. Ja sam bio taman, sa velikim nosom. Govorio sam drugačije od njih, kretao se na drugačiji način. Roditelji mojih školskih drugara potpisivali su peticiju da me izbace iz razreda. Uvijek me pratila mržnja. I na početku sam reagovao loše. Izolovao sam se. Kasnije sam naučio kako da patnju i mržnju pretvorim u snagu.

Na pitanje da li se osjeća kao Šveđanin, Ibra je rekao:

- Ja sam Šveđanin, ali i mješanac. Majka mi je Hrvatica, katolkinja, a otac iz BiH i musliman, a iako sam najveći dio karijere proveo u Italiji, najranija sjećanja vezana su mi za Jugoslaviju. Vodili su me tamo, autom i vozom. Još je bio komunizam. Drugi svijet.

Na terenu nikada ne pričam švedski, to je previše ljubazan jezik, a tamo vam trebaju gadosti. Takod a pričam na slovenskom, ponekad na engleskom i italijanskom. Ali u porodici radimo švedske stvari.