Nekada su to bili karavan saraji, pa hanovi, pa gostione, a sada kafane. Bilo kako da su ih zvali bez kafana se nije moglo, pa taman se i ratovalo. Rat je i trajao 1917. godine, kada Bogdan Sladojević otvara prvu kafanu u Gradišci, a mnogi kažu prvu u regiji, nazvavši je „Kod Čiče“, kako mu je i bio nadimak.
Gostiona domaćinskog tipa, gdje se pored pića služila i hrana bila je omiljeno svratište mnogih putnika namjesnika, a Kod Čiče je svraćao svako, kako prije sto godina, tako i dan danas, doduše u mnogo drukčijim uslovima.
Nekome je druga kuća, neko u njoj traži bjeg od problema, neko zabavu, no, nema čovjeka koji nikada za svog života nije svratio u kafanu. Tako je prije tačno sto godina počela priča o kafani "Kod Čiče", koja se nalazi u Novoj Topoli kod Gradiške i koja čuva glas najstarije kafane na ovoj opštini, a po mnogima i na ovoj regiji. Počela je s radom u ratnom dobu 1917. godine, a kako nam sadašnji vlasnik Branko Sladojević priča, zvanično su stavili 1920. godinu, kao godinu početka njenog rada.
„Ta 1920. je izabrana da se zaokruži datum, a koliko ja znam iz priča sve je počelo 1917. godine, i eto do dan danas radi bez prekida i bez mijenjanja imena“, prepričava nam Sladojević.
Ne samo da je ime ostalo isto, nego i kompletan enterijer, tek su izmjenjene neke sitnice, kao što je bašta i dio lamperije unutra. Kao takva bila je zanimljiva mnogim putnicima, od kojih su mnogi bili poznati čitavoj Jugoslaviji.
Svraćala je ovdje Lepa Lukić kada je pjevala u Hotelu. Dolazio je Branko Kockica, glumaca poznatih je bilo, Hanka Paldum, kasnije Saša Matić, ma mogao bih do sutra nabrajati zvijezde tada i danas, koje su svraćale ovdje“, prisjeća se Sladojević.
Kafana je sačuvala i kafanski duh, koji se osjeti prvim udisajem kada uđete unutra. Tu je i popularna narodna muzika, čiji ritmovi odjekuju iz zvučnika i otvaraju dušu svakom posjetiocu. Za vrijeme zlatnog doba 70-ih i 80-ih godina, ovdje se jelo i pilo do zore i tako danima, a kada bi Brankov otac morao na posao ujutru, samo bi rekao: „ljudi laku noć“ i otišao spavati, a ujutru bi ga čekao novac za popijeno piće i pojedenu hranu.
„Mnogo je anegdota ovdje, samo ja to nemam sve zabilježeno“, prisjeća se Sladojević. „Kafana čuva svoj domaćinski duh i to sada održavamo kada imamo svirku četvrtkom, kada je kafana puna. Voli narod to iako nisu neka vremena. Svrati se, popije, pojede, kuvana jela, pečenja, ima svega.“
Nekada se svraćalo u nju jer je bila usput putnicima. Kasnije bi u nju svraćali seljaci u povratku s pijace. Danas u nju svraćaju sve generacije, jer duh kafanski star sto godina godi svačijoj duši. Godio je i nama, pa smo posjeli malo i ispili domaću rakiju, kako i dolikuje.
I tako uz staru priču koja kaže „Nisi iz Gradiške ako nisi bio Kod Čiče, pregrmišmo čitvaih sto godina i tri rata, kako se i radilo uz čašicu žeste. Preživjela je ova kafana sve te nedaće, i mnogo toga preživjeće, izgleda da je jača od svega, ne znamo, prosudite sami.
(micromreza.com)
