Ono što su tada vidjeli, nikad neće zaboraviti. Tako svoju priču počinju Boro i Danka, prisjećajući se stradanja Srba u Potkozarju, daleke 1942. godine.
Mještani kažu da se o takvim zločinima ne smije ćutati, a još manje se smiju zaboraviti.
“Sjećam se '41. godine kada je bio pokolj. To je strašno bilo. Ljudi su bježali. Bili smo pola godine izbjegli u drugo selo, pa poslije kada je ofanziva prošla, vraćali se na kućišta, na zgarišta gdje je sve bilo popaljeno i uništeno”, kaže Boro Piljagić.
“Sve, sve je to pokosilo gdje je našlo u kući. Ko je utekao u šumu... Bio je veliki snijeg, pa nisu mogli tako ići, nego samo po kućama što su našli, tu nije niko ostao živ”, objašnjava Danka Milaković.
“Oprostiti, ali ne i zaboraviti", poručuju i danas iz Potkozarja. Iz banjalučke gradske uprave nadaju se da će stradali u II svjetskom ratu uskoro dobiti i spomenik.
"Mi ne trebamo slati poruke niti osvete, niti mržnje, niti bilo kakvog revanšizma, ali isto tako, šaljemo poruku da nećemo nikada zaboraviti ono što nam se dešavalo", rekao je Dragomir Keserović, načelnik Odjeljenja za boračko - invalidsku zaštitu Banjaluka.
Iz Potkozarja i poruka da mladi naraštaji istoriju svog naroda i kraja moraju da znaju, i da iz nje uče. Da se zlo ne ponovi.
