Od prijeratnih sedam hiljada, Srbe u Hadžićima danas možemo nabrojati na prste, kaže Savo Poljičić. Nije bolje ni u Tarčinu i Pazariću. Tamo je tek oko dvadeset Srba starije životne dobi.
Martovski egzodus 1996. Savu je odveo u Bratunac ali tamo nije mogao - vratio se na svoje ognjište. Danas se, priča, netrpeljivost osjeća u vazduhu. Zaboraljeni od lokalnih muslimanskih vlasti, Srbi iz Hadžića uzdaju se u Republiku Srpsku.
"Ja jesam u svome na svome, ali ipak nije to baš puna sloboda. Vrlo je teško ovdje. Zapostavnjeni smo od vlasti. Međutim, ipak, hvala Bogu, imamo našu Republiku Srpsku pa se tamo obraćamo za neke stvari po pitanju školstva, zdravstva, posebno nas starijih“, kaže Savo Poljičić.
Sveštenstvo je tu da pomogne koliko može.
"Naši hramovi nisu ostavljeni, nisu prepušteni. Zato smo mi tu sveštenici, da se trudimo i da radimo kako umijemo. Mahom je to starija populacija, tu se radi manje od 10 ljudi samih Hadžića. Dječice nema, u Hadžićima, Tarčinu i Pazariću nema nijednog djeteta koje pohađa školu“, kaže paroh blažujski sveštenik Darko Danilović.
Brojke su nemilosrdne - više od 157 hiljada Srba živjelo je u Sarajevu. Tako je pokazao popis 1991. Danas ih nema više od hiljadu i po. Dani egzodusa su najstradalniji za sarajevske Srbe.
"Taman kada je narod pomislio da je mukama došao kraj, da će zadržati i ostati na svojim vjekovnim ognjištima desio se Dejton, desilo se da je ovo pipalo Federaciji BiH. Prvenstveno iz bezbjedonosnih razloga došli smo do toga da je više od 120.000 Srba napustilo svoja vjekovna ognjišta“, kaže gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić.
"Ono što je zadesilo sudbinu svih Srba koji su branili i odbranili svoj prag i svoju porodicu, u Dejtonu su morali napustiti ovaj prostor i tada je došlo do Еgzodusa koji mi danas obilježavamo“, kaže predsjednik Skupštine grada Istočno Sarajevo Branko Koroman.
Obilježavanje 28 godina od egzodusa sarajevskih Srba biće nastavljeno sutra na groblju Novi Zejtilnik na Sokocu.
Sarajevski Srba su morali da napuste svoja ognjišta u Ilidži, Ilijašu, Hadžićima, Grbavici, Vracama, Rajlovcu i Vogošći, naseljima koja su, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, pripala drugom entitetu. Pod muslimansku vlast nisu htjeli. Tako su februara i marta 1996. ispisane brojne pojedinačne tragedije lokalnog stanovništva koje nikada neće zaboraviti najveće poslijeratno protjerivanje naroda sa svojih ognjišta.
