Na području dobojske regije nedostaju porodice koje bi bile hranitelji. U Šamcu nema zainteresovnaih, ali za sada ni djece koje trebaju tu vrstu smještaja. U Derventi se na brojne pozive nisu javljali potencijalni hranitelji. U Doboju ima interesa, ali su potrebe veće.
"Imamo manjak porodica. Bilo bi poželjno da u narednom periodu dobijemo još hranitelja", rekao je Vedran Mitrović, direktor Centra za socijalni rad.
"Centri daju s vremena na vrijeme pozive za prijavu hranitelja i narod to zna", ističe Ljubinka Lazić, Centar za socijalni rad Derventa.
Zorka Kaišarević nije čekala poziv.
Kada su njena biološka djeca odrasla, postala je hanitelj. Već deceniju i po pruža dom i ljubav onima kojima su neophodni, a kod nje boravi četvoro mališana.
"Najljepše je iščupati dijete iz traume i postaviti ga da bude srećno dijete, da srećno odrasta, a najteže je nositi se sa njihovim emocijama", dodaje Zorka Kaišarević, hanitelj.
Kod osam dobojskih porodica je dvanaestoro maloljetnika. Da bi ih spremili za sve izazove, hanitelji prolaze obuke i intervju. Postupak traje i nekoliko mjeseci.
"Već kada prođu sve ove obuke kod nas, nije im bitna ni nacionalnost ni pol djeteta, ni starost djeteta, nego samo da se tom korisniku pomogne", smatra Ana Bjelogrlić, sociolog.
Spasiti jedan život je mnogo, kaže Zorka, ponosna na djevojku koja je bila pred kategorizacijom, a danas je uspješan student.
Na putu koji prolaze, hranitelji imaju multisektorsku podršku, kao i novčnu nadoknadu.
Ipak, neki ni pored toga, pa čak i obavljene obuke, ne žele da postanu hranitelji.
