Male kafane i kafići, koji su najčešće porodicama osnovna egzistencija, nisu dobili ni finansijsku pomoć ni tehničke smjernice kako da ispune zahtjeve Pravilnika.
Kada je 13. decembra prošle godine u Federaciji Bosne i Hercegovine na snagu stupio Pravilnik o zabrani pušenja u zatvorenim javnim prostorima, činilo se da je konačno načinjen odlučan korak ka zaštiti zdravlja građana.
Zakon je, kako se navodilo, bio jasan: pušenje u zatvorenim prostorima, uključujući kafiće, restorane, radna mjesta i javni prevoz, postaje prošlost. Ugostitelji su dobili šest mjeseci da se prilagode, a inspekcije su tokom tog perioda izricale samo upozorenja.
Međutim, kako se približava 13. juni – dan kada kontrola prestaje biti simbolična i postaje kaznena – sve više izlazi na vidjelo koliko je ovaj zakon bio ne samo loše implementiran, već i konceptualno neujednačen. Umjesto da se sistematski provede kroz edukaciju, poticaje i pravičnu regulaciju, Zakon je ostavljen da lebdi negdje između administrativne birokratije i nerealne svakodnevice ugostitelja.
„Imamo sreće što je ljetna sezona“, izjavio je Amir Hadžić, predsjednik Udruženja hotelijera i restoratera BiH, čime je, vjerojatno nenamjerno, potvrdio slabost zakona. Umjesto čvrste i dosljedne primjene, zabrana pušenja postaje sezonska preporuka – koja se može zaobići ako imate baštu i dovoljno sunca.
Hadžićev prijedlog da se iz zabrane izuzmu “bosanske kafane” ili manji kafići na Baščaršiji i u staroj jezgri Mostara, možda je razumljiv iz ugla očuvanja ambijenta i tradicije, ali postavlja pitanje: da li zdravlje građana vrijedi manje u “autentičnijem” prostoru?
Zakon koji se odnosi samo na Federaciju BiH, dok Republika Srpska ostaje po strani. Preporuke Еvropske unije jasno pozivaju na usvajanje jedinstvenih mjera u cijeloj zemlji, ali se, očigledno, nisu mogle probiti kroz labirint političke nevoljkosti i entitetske zatvorenosti.
Inspekcija, kako priznaje i Hadžić, nema ni približno dovoljno kadra da bi nadzirala hiljade ugostiteljskih objekata širom FBiH. Tako dolazimo do paradoksa: imamo zakon, imamo kazne, imamo i inspektore – ali nemamo stvarnu provedbu.
Zakon pravi i unutrašnju podjelu među samim ugostiteljima. Oni koji su imali kapacitet i sredstva da se prilagode, investirali su hiljade maraka u posebne ventilacije i zone, dok su oni koji nisu – samo čekali. A čekanje im se, sudeći po neefikasnoj kontroli, zasad isplatilo.
Male kafane i kafići, koji su najčešće porodicama osnovna egzistencija, nisu dobili ni finansijsku pomoć ni tehničke smjernice kako da ispune zahtjeve Pravilnika. Umjesto toga, ostavljeni su da biraju između skupe adaptacije ili rizika kazni koje se kreću i do 5.000 KM. Jedni su prinuđeni da se zadužuju – drugi da kalkulišu s inspektorima.
Najveći gubitnici u ovoj priči su građani. Zakon koji je trebao zaštititi zdravlje javnosti, pa i živote – s obzirom na poznate posljedice pasivnog pušenja – sada je sveden na regionalnu inicijativu bez jasne provedbe i sa selektivnom primjenom.
U ugostiteljskim objektima širom FBiH, građani će od 13. juna možda vidjeti naljepnicu o zabrani pušenja, ali pitanje je hoće li uistinu moći popiti kafu bez dima u očima.
Zabrana pušenja u zatvorenim prostorima nije samo pitanje zakona – već civilizacijskog standarda. Država koja ne može dosljedno provesti ovako osnovan zakon, šalje poruku da ne zna – ili ne želi – zaštititi javni interes.
Ako je Federacija BiH zaista odlučna u borbi protiv duvanskog dima, onda treba pokazati političku volju, osigurati kapacitete za nadzor, pomoći malim ugostiteljima da se prilagode – i konačno donijeti jedinstveni zakon za cijelu Bosnu i Hercegovinu. U suprotnom, zakon o zabrani pušenja će ostati samo još jedan dokument u ladici – uz pepeljaru.
