Tog juna 1992. godine gorjelo je sve što je srpsko u Mostaru i cijeloj dolini Neretve. Od Čapljine do Bradine ubijani su i progonjeni Srbi, njih oko 30.000 napustilo je svoje domove. Više stotina Srba tih dana je poginulo i nestalo. Gorjele su srpske kuće, spaljivane pa onda minirane su crkve i hramovi. Danima je gorio mostarski Saborni hram, nije se odustajalo dok bogomolja nije sravljena sa zemljom.
Prilikom velike vojne akcije Hrvatske vojske, HVO-a i HOS-a, kojom je komandovao general Janko Bobetko, došlo je do egzodusa i velikog stradanja Srba u dolini Neretve. Napadi su počeli 7. juna na Domanovićima a 14 i 15 vodile su se borbe u samom gradu. Već 18 juna većina srpskog stanovništva bila je van Mostara.
Milenka nikada nije pronašla muža i njegovog brata. Potraga, borba i velika bol traju pune tri decenije.
Neutješna je i Draginja, oca Milenka Boškovića nikada nije pronašla.
Slavica je uspjela pronaći samo jednu kost svog rođenog brata. Srećko je godinama tragao za posmrtnim ostacima svojih roditelja. Stojanka je u tuđoj grobnici pronašla ostatke muža i djevera. Ovo su sudbine mostarskih Srba, nema utjehe ni nakon tri decenije, nema jer nema pravde.
U istom danu kada je gorio simbol srpstva i pravoslavlja, Saborni hram, mostarski Srbi su ubijani.
Prije tačno tri decenije na Buni kod Mostara mučki je ubijeno 29 Srba, za njih devet se i dalje traga.
Svake godine se u Bunu bacaju ruže kao znak sjećanja na stradali srpski živalj. Buna krije veliku tajnu za kojom porodice ubijenih tragaju 30 godina. Taman kada su krenuli otkopavati i traži srpske kosti neko je odlučio da je baš na tom mjestu zgodno napraviti hotel.
I tako to obično biva u BiH kada se krene tražiti krivac za stradale Srbe. Najbolje to zna upravo Aljonka. Brata nikada nije našla, našla je snimak njegovog ubijanja, našla je i ubice ali pravosuđu to nije dovoljno.
A tih predmeta pune su ladice. Samo u Mostaru je ubijeno 526 Srba za 83 se i dalje traga. Prema podacima na području Mostara bilo je 10 logora, Srbi su odvođeni I u logore na području drugih susjednih opština. Najzloglasnija mučilišta bila su nekadašnja Vojna ambulanta, sjedište HOS-a, zatvor Ćelovina u Mostaru ali i logor Dretelj u Čapljini, logor u Ljubuškom te zloglasni logor Lora u Splitu. Najmanje 843 Srbina bila su u nekom od ovih logora.
Povratak Srba u Mostar i dalje traje iako je počeo još 1998. godine. Od prijeratnih 30.000 sada je u gradu na Neretvi svega 4.000 Srba. Život im ni sada nije lak, možda bi bio lakši kada bi neko odgovarao za sva nedjela učinjena nad srpskim življem.
I dan danas bole ožiljci iz 90-ih ali Srbi ne odustaju. Mostar bez Srba nije Mostar. Uz narod je stala crkva, daje podršku povratku. Zajedno mogu sve, kako se narod vraćao tako se dizao i srušeni Saborni hram.
A taj život koji se ne gasi Srbi su ponijeli duž cijelog svijeta. Oni koji su se vratili u Mostar, osim crkvenog obnovili su i kulturni život prednjače udruženja „Prosvjeta“ i „Gusle“. 2020. je dobijena i politička bitka pa se glas Srba čuje i u mostarskom parlamentu. Posebno se dobro čuju zvona sa Sabornog hrama, ona kažu da Srbi baš kao i drugi narodi pripadaju Mostaru jer je sa njima to onaj grad kako ga mnogi prestavljaju, grad različitosti, suživota i razumijevanja.
