Mnogi vjeruju da o Petru Kočiću znaju sve ili gotovo sve. Zahvaljujući školskoj lektiri nema ni manje učenog čeljadeta koje neće nabrojati većinu književnih djela ovog čarobnjaka pisane riječi. Ali kad se kaže književnik i narodni tribun mnogo manje se zna za ovo drugo.
Jednostavno, ko zna iz kojih sve razloga, to ”narodni tribun” se nekako decenijama prećutkivalo, pa se vrlo malo zna da je on bio poslanik (izabran, kako se to sad kaže, na legalnim i legitimnim izborima) u Bosanskom narodnom saboru u vrijeme austrougarske okupacije. Kao poslanik i izdavač novina u Banjaluci bio je u svoje vrijeme baš poznat kao veliki nacionalni radnik, kao borac za obespravljene.
Sve ovo valja znati jer ono i ovo vrijeme imaju nekih sličnosti. Bosnom i Hercegovinom i ovom krajevima i u onom i ovom vremenu upravljaju stranci. Dobro, nije isto, ali je slično.
Kočić se za govornicom tadašnjeg parlamenta i kroz novine koje je uređivao žestoko sudarao sa okupacionom vlašću. Bio je žestok, ponekad i prežestok u pojavnom smislu, ali argumentacija koju je iznosio samo je sa protokom vremena dobila na sjaju i snazi.
Hronike toga vremena bilježe da su mnogi tadašnji srpski politički prvaci i bogati trgovci i industrijalci govorili kako pretjeruje, kako nije vrijeme, pa objašnjavali kako treba biti pametan i slično. Trudili su da javno pokažu da nisu s njim, pa su čak i aktivno radili da mu zaustave štampanje novina toga doba.
Ima li nekakve sličnosti sa ovim vremenom i najnovijim slučajem sa imenovanjem novog Visokog međunarodnog predstavnika? Svi vide i svi znaju da se ovo izvodi golom silom, bez uporišta u Dejtonskom mirovnom ugovoru ili bilo kojoj međunarodnoj pravnoj normi. Operaciju izvode zemlje velike i moćne i vjerovatno ih Republika Srpska sama neće moći zaustaviti. Ali se može bar reći.
I Petar Kočić nije sam zaustavio veliku carevinu, ali je rekao i borio se koliko je znao i mogao. Vrijeme, kao najbolji sudija, učinilo je svoje. Sa Kočićem se ponosimo, on svijetli, a svih onih koji su u njegovo vrijeme govorili ”pretjeruje, nije vrijeme…” niko se i ne sjeća, kao da nisu ni postojali. Možda je priča poučna i za sve one koji u ovo doba ćute i virkaju kalkulantski kako će se sve ovo završiti.
Ko danas pretjeruje, ko je realan, a ko nije, neće se mjeriti današnjim mjerama, već nekim budućim – pouzdanijim. Okupacije uvijek budu i prođu, a obraz valja čuvati uvijek i svugdje. Kome to nije jasno Kočića ne treba ni čitati, ni uzimati u usta.
Budimo kao Kočić i živimo zauvijek!
.webp)
