Svetog Georgija ili svetog Đorđe/Đurađa - kako u narodu zovu ovog sveca, pravoslavni Srbi slave dva puta u godini.
Sveti Đorđe ili Đurđevdan slavi se u proljeće, na dan njegovog stradanja u vrijeme rimskog car Dioklecijana 6. maja po gregorijanskom kalendaru. A sutra se slavi Đurđic, u znak sjećanja na dan prenosa moštiju ovog sveca iz Nikomidije (sada Izmir u Turskoj) u grad Lidu Palestinsku.
Na pravoslavnim ikonama i srednjovjekovnim freskama sveti Georgije je predstavljen kako na konju, u vojvodskom odijelu sa krstastim mačem ubija aždaju koja je simbol paganske vjere. Ta ikona je, po nepisanom pravilu, u domovima onih koji slave Đurđevdan.
Na ikonama za praznik Đurđic, ovaj svetac se predstavlja kao pješak u stojećem stavu sa kopljem ili mačem u ruci. U srednjovjekovnim pravoslavnim hramovima i manastirima on je u redu sa svetim ratnicima, borcima za hrišćanstvo, koje predvodi sveti arhangel Mihajlo, predstavnik sila dobra i čistote novozavjetne vjere.
Običaji na sutrašnji dan
Iako Đurđic nije crveno slovo, veoma je važan i poštovan praznik među vjernicima, pa se tako na ovaj dan ne rade teški poslovi i ručni radovi.
Takođe, strogo je zabranjeno loviti vukove, jer će lovce u suprotnom zadesiti velika nesreća i maler koji će ih pratiti i cijele sljedeće godine. U selima zapadne Srbije u ove dane se klalo, ćuteći u ranu zoru na kućnom pragu, crno pile ili mlad crni pijetao.
Prethodno se piletu ili pijevcu zaveže crnim koncem kljun da ne bi pustio nikakvog glasa. Odsječena pileća glava vezivala se crvenim koncem o verige, pa se sa njom bajalo u vrijeme dolaska vukova.
