Govorio o djetinjstvu i pitanjima koja je sebi postavljao

Detalji iz života Vladike Grigorija

  • 17.09.2018. 07:39

Za vladiku Grigorija svi koji ga poznaju kažu da zna značenje riječi - čovjek. A on je jedan od onih među nama koji ne skriva kada je tužan ili srećan. Jednostavnim jezikom, razumljivim svima, ovaj vladika svoja osjećanja dijeli u besjedama ili se uhvati pera. Tada poziva na ljubav, na ono dobro u ljudima, govori o ljubavi prema Bogu.

"Blic" prenosi šta episkop kaže o sebi. Otkrivamo koja je pitanja kao dječak postavljao sebi, koje suze pamti, kako se zamonašio…

PITANJA IZ DETINJSTVA, ŽIVOT BEZ OCA I - ILI ZAŠTO SU BITNI ODNOSI MEĐU LJUDIMA

"Da bih na ovo pitanje pružio tačan odgovor, prisjetiću se ranog dječaštva i mladosti, vremena u kojem su me intenzivno zaokupljala pitanja: Ko sam ja? Kuda idem? Kako je nastao svijet? Hoće li sve što postoji proći i nestati? Gdje je moj umrli otac? Zašto osjećam prisustvo onih kojih nema tu pored mene?

Još u vrijeme kada se počela javljati zapitanost o svijetu koji me okružuje, počeo sam razmišljati o vječnosti. To razmišljanje će me – nekad svjesno, nekad podsvjesno – pratiti kroz cijeli život. Budući da sam oca izgubio kao četvorogodišnjak, za mene je taj gubitak bio od životnog značaja. Pomenutom misaonom ozračju dobrim dijelom doprinijela je i začuđenost pred tajnama prirode i lica koja su me okruživala. Jednovremeno postajao sam svjestan i činjenice o važnosti drugih ljudi za moje postojanje. Da bližnji osmišljava i upotpunjava moje postojanje, naučio sam još u porodičnom okrilju – iz odnosa sa majkom, bratom, dedom (pa čak i sa umrlim ocem), iz njihove ljubavi koja je usmjeravala svaki moj (po)dvig i postupak.

Mnogo kasnije, kao učenik bogoslovije, shvatio sam da odnos sa drugim bićem, iz koga crpimo svoj identitet, bio to bratski, prijateljski, roditeljski, ljubavni ili kakav god drugi, biva tek u svojoj punoći ostvaren kada je oposredovan, upotpunjen Bogom i njegovim prisustvom. To me je učvrstilo u spoznaji da uspostavljajući međuljudske odnose zapravo neprestano težimo da uspostavimo onaj krucijalni odnos – odnos sa Bogom. Preko ovih pitanja i saznanja do kojih su me ona dovodila polako sam se uputio stazom bogotražiteljstva koja će me vremenom uvesti u Crkvu."

SUZE KOJIH ĆE SE UVIJEK SJEĆATI, KADA JE POČEO DA SE MOLI I UŠAO U CRKVU

"U moje sjećanje trajno se urezala slika događaja koji je u krajnjem ishodu doprinio ovom činu. Jednog dana, nakon nevažne svađe sa bratom kojeg sam uvijek volio do obožavanja, slomljen i očajan uzeo sam Jevanđelje koje je stajalo skoro netaknuto od očeve smrti. Otvorio sam ga i počeo čitati. Bio je to odlomak koji govori o odnosu sa bližnjim, bratom, svakim čovjekom - 'Ako ti sagreši brat tvoj'. Izašao sam u dnevnu sobu, tamo je brat gledao televiziju. Nisam ni pomenuo prethodnu svađu, samo sam rekao: 'Mogu li da ti pročitam nešto!' Ćutao je, a ja sam počeo da čitam. Nakon nekoliko minuta primijetio sam da plače, a poslije nekoliko časova čitanja obojica smo plakali. Ništa nismo govorili, nismo tumačili ili raspravljali. Te noći sam počeo da se molim. Stajao sam pred ikonom i molio se iskreno. Stalno sam govorio i vapio: 'Čuj me, Bože moj!', jer sam čuo da se tako moli moja majka: 'Usliši glas moj, ne ostavi me, ne odbaci me, primi me.' Dok se molitva umnožavala i pročišćavala moj zaparloženi sluh, odnosi sa drugima su se produbljivali postajući skladniji.

Mnogo godina kasnije na temelje vjere oblikovane još u djetinjstvu nekako se prirodno nadogradila teologija. Ona je u moj život ušla nečujno u četvrtom i petom razredu bogoslovije, kada smo počeli učiti dogmatiku. Teologija je postala novi zanos, radost, put i cilj. Učio sam o Bogu, Trojici, o Hristu, o Crkvi – sve je to bilo veoma bitno za mene. Teologija je postala novi oblik molitve, novi način traženja odgovora na sudbinska pitanja."

A ONDA JE DOŠAO RAT I MONAŠENJE

"Poslije završene bogoslovije i Bogoslovskog fakulteta došao je rat i moje zamonašenje. Kao sveštenik u ratu, sahranjivao sam mnoge mlade ljude i to su sjećanja koja se ne zaboravljaju i koja svaki potonji trenutak života i radosti prate kao smrtna sjenka. Iz tog vremena pamtim samo dvije vrste odnosa: sa Onim kome sam u ruke predao svoju dušu, tj. svoju slobodu, i sa onima koje sam sahranjivao i kojima nisam mogao dati ništa, a koji su postali moji vjerni saputnici. I opet je, kao i prilikom očeve smrti, smrt veoma snažno postavila pitanje smisla života. Iako smo često plakali i tugovali za bližnjima i daljnjima, Crkva nam je bila sve i davala nam je istinsku Svjetlost. U tom periodu došao sam do važnog zaključka: Crkva ne bi trebalo samo da nam pruža odgovore na krajnja pitanja već da bude uvijek tu, u svakom trenutku naših života. Uvjeren sam da ona treba ne samo da nam razjasni zašto se neko rađa i umire, već i da nam otkrije zašto uopšte postojimo.

Iskustva koja sam stekao u djetinjstvu i ranoj mladosti bila su mi od velike koristi kada sam postao sveštenik i starješina manastira. Taj put i život bili su jedino mogući u živom odnosu sa Bogom i sa drugim ocima i narodom. Držao sam se čvrsto za Gospoda i Crkvu, propovijedao sam, djeci, omladini, ljudima! Najveća utjeha bila je u krštavanju ljudi na rekama, na kojima smo sjedili i plakali, bježeći od faraona ovoga svijeta. Tada sam doživio Crkvu, krštenje i liturgiju kao nikada prije: snažnu i svijetu, svijetlu. Susret svjetova zbivao se među nama."

VLADIKA I PISAC

Posljednja u nizu knjiga episkopa Grigorija je - "Biti sa drugim". Svoj povez dobila je prije dva dana, u petak, pred samo vladikino ustoličenje u Eparhiji frankfurstkoj i sve Njemačke. S vladikinim blagosolovom "Blic" ekskluzivno i prenosi ove dijelove njegovog života. Kaže da mu je ovo djelo dok ga je pisao pomoglo da spozna i sagleda složenost odnosa i veza na kojima počiva ovaj svijet, "koji je jednovremeno rajska dolina i dolina plača". I kada se piše, postoje one druge ličnosti, ljudi. Kaže vladika, tada u trenu raskrilite i otvorite svoju dušu drugome…

Dodaje da je otuda pisanje možda najsličnije molitvi – to je neprestani odnos i okrenutost ka drugome… Zbog svog ambivalentnog karaktera pisanje je podjednako ushićenje i muka duha i uma – ushićenje jer u onome koji piše tinja neizreciva potreba da sa drugim bićem podijeli ono o čemu razmišlja ili što osjeća, a muka je pak jer je uvijek prisutna bojazan da nećemo valjano umijeti da misao uobličimo i izrazimo rječju.

Pola vijeka Zapadnoevropske eparhije

Poslije gotovo dvadeset godina u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj, vladiku Grigorija koga su Hercegovci ispratili u suzama, u tron episkopa frankfurtskog i sve Njemačke uvešće vladika šabački Lavrentije. Episkop Lavrentije je bio i prvi vladika na ovim prostorima jer je Eparhija osnovana 1969. godine a tada se zvala Zapadnoevropska i Australijska eparhija. Vladika Grigorije biće četvrti episkop po redu ove eparhije koja sljedeće godine slavi pola vijeka postojanja. Na ovogodišnjem Saboru sam se prijavio da preuzme upravljanje i sredi stanje u Eparhiji, koju niko nije želio jer je u velikim dugovima. Ustoličenje je bilo u crkvi posvećenoj Svetom Savi u Diseldorfu.