Stanko Vučković (59) iz Mrkonjić Grada, bivši kamiondžija „Tranšpeda“, koji je na četiri točka prošao cijelu Evropu, Rusiju, Azerbejdžan, ratnik i ranjenik u posljednjem ratu na prostorima krajine, poslije teškog ranjavanja – nestao je. Razočaran, spakovao se i „vaskrsnuo“ u Stefana, koji je kao iskušenik ušao u manastir Veliku Remetu i postao njen iguman.
Arhimandrit Stefan Vučković, starješina manastira Velika Remeta na južnim padinama Fruške gore, prvi put za novine priča o „prošlom životu“. Kaže da je želio da se zamonaši, jer mu je civilni život bio prazan. Tražio je mirno utočište, gdje će moći da proširi svoje duhovne vidike.
Poslije teškog ranjavanja u Jajcu, oktobra 1992. godine, kada su ga ratni drugovi odnijeli u mrtvačnicu i otpisali iz živih, „vaskrsnuo“ je i odlučio da obuče monašku odeždu. Postao je monah sa 40 godina.
„Bivši“ Stanko rođen je na Vučjoj Glavi kod Mrkonjić Grada. Kao momak, pred služenje vojnog roka, pokušao je da u Austriji zaradi za hljeb, ali mu nije pošlo za rukom. Vratio se i sjeo je za volan „Tranšpedovog“ kamiona. Stasiti Stanko krstario je Evropom i Azijom, sve do početka devedesetih, kada se vratio u rodni grad da sa mještanima čuva kućni prag.
– Mi Vučkovići smo dio crnogorskog plemena Drekalovići. Čast nalaže da se brani svoje, ali u tom ratu najteže je bilo biti ratnik i čovjek. Srećom, prošao sam čistih ruku, a poslije ranjavanja, dobrih godinu dana liječio sam nogu samo da bih je sačuvao – priča monah Stefan.
– Poslije jednog granatiranja, zakačio me je geler i dobro mi pocijepao lijevu nogu. Počeo sam da se znojim i ubrzo sam se onesvijestio. Bilo je tu mnogo mrtvih, a moji saborci računajući da i od mene nema ništa, zajedno s njima, strpaše me u mrtvačnicu.
Ležao sam na jednom stolu i poslije nekoliko sati počeo sam da dolazim svijesti – priča iguman Stefan.
– U prvi mah nisam znao gdje sam. Prijatelji su bili u šoku. Tada sam odlučio da promijenim život.
Razočaran u ono što je proživio u ratu, svoje i stradanje drugih ljudi, rane i bol, ništa više nije bilo isto. Kamion ga nije privlačio, ljudi su postali nervozni. Reši da presiječe – muški. Pozdravio se sa najbližima i zakucao na manastirska vrata, u mjestu u kom je jednom već bio kada je imao 27 godina.
Tadašnji starješina Velike Remete arhimandrit Danilo, veoma star i još dvije monahinje, uvjerili su se da u bivšem Stanku, a sada Stefanu imaju odličnog saradnika. Čovjeka koji ne bježi od posla, čovjeka koji brzo uči i koji se ne odvaja od knjige. Tako je 1997. Stefan Vučković postrižen u monaha, da bi danas bio iguman obnovljenog manastira Velika Remeta, koji svakim danom sve više zahvaljujući njegovom i naporu 12 monaha i monahinja, pored verskog, postaje i kulturni centar.
– Radimo mnogo, još obnavljamo ono što je u Drugom svjetskom ratu porušeno, ali smo okrenuti izdavačkoj djelatnosti, prosvetiteljstvu. Danas ljudima treba lijepa reč, razgovor, podrška… Tu smo, uvijek spremni da pomognemo. Vrata manastira svima su otvorena – priča iguman Stefan dok šetamo manastirskim kompleksom.
Po predanju, manastir je osnovao kralj Dragutin kada je u lovu pao sa konja i ostao trajno hrom i predao vlast svom bratu Milutinu. Prema zvaničnim podacima, Velika Remeta se prvi put pominje 1562. godine. Postoji i jedan pisani podatak iz 1509. da je izaslanik-kaluđer despotice Angeline Branković dolazio u manastir posvećen svetom Dimitriju. Današnji manastirski kompleks je veoma star i smatra se da je njegova gradnja započeta još u 15. vijeku.