Završena je prva faza jedne od najavljivanih akcija u novijoj istoriji međunarodne politike.
Ali ključna pitanja koja će diktirati tempo raspleta ove situacije i dalje su otvorena: da li će doći do "druge faze" akcije kojom Pentagon i Bijela kuća prijete Teheranu u pokušaju da ga odvrate od dalje eskalacije sukoba u regionu, i, što je mnogo važnije, koliko Islamska Republika uopšte shvata njihove posljednje prijetnje ozbiljno?
Nakon što su tri američka vojnika poginula, a 34 ranjena u napadu dronom 28. januara, američki predsjednik Džo Bajden našao se u veoma neprijatnoj poziciji.
Naime, od njega je traženo da nađe "pravu mjeru" zadovoljavajućeg odgovora neprijatelju u izuzetno napetim okolnostima. Njegov odgovor je morao biti dovoljno jak da demonstrira odlučnost i snagu na globalnoj sceni, ali ni mali jači od toga, da cijeli region nehotice ne bi kliznuo u još veće krvoproliće.
Američki zvaničnici pokušavali su da amortizuju buduću štetu tako što su pet dana najavljivali osvetu, a u medije su čak "procurili” i lokacije najvjerovatnijih meta očekivanih napada.
U vrijeme raketiranja, koje je izvedeno u gluvo doba noći, u pomenutim bazama bilo je vojnih funkcionera.
S obzirom na količinu gorućih vijesti koje sa Bliskog istoka stižu od oktobra 2023. godine, ispod radara je prošla informacija da je od tada do sada bilo čak 160 napada na američke vojne zvaničnike koji i dalje pružaju logističku pomoć lokalnim Bliskoistočne trupe u borbi protiv džihadističkih terorista.
Napadi su se najčešće dešavali na teritoriji Sirije i Iraka, a odgovornost za tenzije često su preuzimale militantne grupe povezane sa Teheranom.
Međutim, pošto u predmetnim napadima nije stradao nijedan američki vojni zvaničnik, Bajden je odlučio da u sukobu bude "odrastao", ignorisanjem provokacija, i želi da spriječi nepotrebnu dodatnu eskalaciju sukoba.
Tek kada su dva zvaničnika američke mornarice izgubila živote u sukobu sa jemenskim Hutima u Crvenom moru u januaru, Bajdenova administracija je bila svjesna činjenice da ipak mora da odgovori silom.
Odgovor, koji je američka desnica protumačila kao previše mlaka, a "probuđena” ljevica kao nepotrebno agresivan, Huti (a samim tim u velikoj mjeri i Teheran) nisu protumačili kao žuti karton.
Samo dvije nedjelje kasnije ponovo su porasle tenzije u kojima su novi američki vojnici platili svojim životima.
Upravo zbog toga, pitanje je koliko će ovaj posljednji odgovor uroditi željenim plodom i natjerati Teheran da spusti gard.
Zatišje je moguće tek kada Iran počne da strahuje od dodatne eskalacije sukoba u mjeri u kojoj je strahuje Džo Bajden. I to nas dovodi do narednog pitanja – da li će Teheran reagovati na odmazdu?
U ovom trenutku niko ne može sa sigurnošću da odgovori na to pitanje. Činjenica je da Islamska Republika posljednjih nedjelja vuče poteze koji nisu karakteristični za promišljenu diplomatiju, sa sračunatim rizicima, zahvaljujući kojima decenijama nije bilo direktnog sukoba kako sa SAD tako i sa Izraelom.
Nedavni teroristički napad razotkrio je slabost režima započetu sve češćim protestima naroda, zbog čega je Teheran spremniji na rizik kojim želi da dokaže svoju moć i relevantnost cijelom svijetu.
Trebalo bi da bude utješno znati da se rat obično dešava zato što ga jedna ili obe zaraćene strane žele ili procjenjuju da im ponestaje diplomatskih opcija za mirno rješavanje sukoba. Rijetko se dešava da rat, a pogotovo rat takvih razmjera kao što bi to svakako bio direktan sukob Irana i SAD, slučajno izmakne jer je neki "aparatčik" u javnom servisu pogrešno procijenio rizik.
