Sviđalo se to nama ili ne, upotreba riječi “mama” u različitim kulturama ne proizilazi iz nekakvog urođenog uvažavanja majke.
Gruzija je, vjerovatno jedna od rijetkih zemalja na svijetu gdje se mama kaže drugačije. David Kakabadze, direktor gruzijskog servisa Radija Slobodna Evropa, ispričao je anegdotu o tome.
"Kada je moj sin bio mali živeli smo u Nemačkoj i jednom sam bio s njim u kupovini u supremarketu. Kada sam došao do kase setio sam se da sam nešto zaboravio da uzmem. Ostavio sam kolica u kojima je sedio moj sin pored i otrčao da uzmem tu stvar."
"Kada sam se vratio moj sin je plakao i dozivao "Mama, mama" i kako sam se približavao čuo sam ženu za kasom kako mu govori i pokazuje prema meni "Nein, das ist Papa" (Ne, ovo je tata). Na to joj je moj sin rekao "Das ist mama" i nastavio da plače."
Nisam ni pokušao da joj objašnjavam, jer bi verovatno pomislila da je zafrkavam, da se na gruzijskom tata kaže "mama" a mama "deda" ili odmilja "mami" i "dedi".
Svaki jezik ima riječ za vodu. Na jeziku svahili se voda kaže maji, na danskom vand, na japanskom mizu. Iako sve ove reči opisuju za život najpotrebniju supstancu na Zemlji, one lingvistički nemaju ništa zajedničko. Ali i zašto bi, kada su nastale na tri različita kontinenta na kojima žive ljudi za neverovatno različitom tradicijom i istorijom, prenosi Sloodna Evropa.
Međutim, postoji riječ, i to samo jedna, koja znači isto na gotovo svakom jeziku koji poznaje ljudska rasa. Ta riječ je naravno “mama”.
“Mama” je univerzalna riječ koja opisuje ženu koja nam je pružila nesebičnu ljubav u najugroženijem periodu našeg života. Gotovo svaki jezik ima prepoznatljiv oblik te riječi. Istina je da se formalna reč “majka” razlikuje u mnogim jezicima, međutim ona intimna “mama” je na svakom jeziku ista.
Ali “mama” ne proističe iz ljubavi već nastaje iz dva razloga, zbog "lijenih" bebinih usta i majčinih dojki.
Najveću studiju riječi “mama i tata” kao univerzalnih pojmova je sproveo ruski lingvista Roman Jakobson. On je objasnio da su otvoreni vokali najjednostavnija vokalizacija koju čovjek može da proizvede. Djeca mogu proizvesti taj zvuk (plač) od dana rođenja. I proizvode ga. Stalno.
Kada bebe počnu da eksperimentišu i proizvode ostale zvukove, one testiraju neke od najjednostavnijih konsonanata. Obično počinju sa zvukovima koji se proizvode zatvorenih usta ili sa “labijalnim zvukovima” kao što su m, p ili b. Bebe ulažu svu svoju energiju kako bi proizvele taj za njih novi konsonant “MMMM”, da bi se zatim opustile uz otvoreni vokal, obično “Ah” koji je najjednostavniji. Kada to iskombinujete dobijete riječ “mama”, “t/papa”, “baba” itd.
Zašto onda bebe gravitiraju ka suglasniku m, a ne ka t, p ili b? Zbog dojki, naravno. Suglasnik m je najjednostavniji za bebina usta koja su obmotana toplom dojkom. Čak i odrasli asociraju mmmm sa nečim ukusnim i prijatnim pa tako i bebe.
Jakobsonova studija ukazuje na to da bebe nemaju pojma o tome da ste upravo vi “mama”. Mama ne znači “Volim te, draga anđeoska ženo koja si se zbog mene odrekla sna, karijere i čvrste guze” već znači “hrana”.
Znači, kad beba zove svog oca “mama” i unervozi se kada otac ne postane mama, ona zapravo ne traži mamu. Ona prepoznaje da dlakave ravne grudi koja pokušavaju da pjevaju pjesmicu da bi je smirili nisu glavni izvor hrane. Primarni izvor hrane ili prikladna zamena sa gumenom pipom mora smjesta biti donesena.
Jakobsonova studija prethodi feminističkom pokretu i ne bavi se mnogo ulogom muškarca kao primarnog njegovatelja. Pretpostavljamo da se isti govorni obrazac razvija pod uticajem roditelja, kada beba nauči da će joj i riječ “tata” donijeti hranu, čak i ako u to nisu uključene dojke.
Roditelji podstiču bebin govor i pomažu njegov razvoj. Vrlo brzo “mama” i “tata” počinju predstavljati stvarne ljude u dečijim životima, bez obzira koliko se ti životi razlikovali.
Dakle, bez obzira na to da li se dijete budi noću tražeći vand, mizu ili maji, mama će verovatno biti ta od koje traže da im je donese.
(B92)
