Rodio se 5. maja 1946. godine, a tokom svog života stvorio je brojna djela koja su postala vječna, kao što su "Uzalud" (1870), "Niko nije prorok u svojoj zemlji" (1872), "Dva puta" (1873), "Skice ugljem" (1877), "Bartek pobjednik" (1982), "Čuvar svetionika" (1884), "Ognjem i mačem" (1884), "Potop" (1886), "Pan Volodijovski" (1888), "Bez dogme" (1891), "Porodica Palanjecki" (1895), "Quo vadis" (1895), "Krstaši" (1900), "Kroz pustinju i prašumu" (1911)...

Važio je za pustolova, pisao je za novine pod pseudonimom Litvos, a 1905. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Henrik Sjenkevič je i kreator mnogih mudrih misli, a jedan se ticao žene:

"Uopšte uzevši, žena neće obmanuti muža, neće ga izdati, sem ako je on sam pokvari ili pogazi srce, ili ako je ne obeshrabri i odgurne svojom sitničavošću, svojim egoizmom, svojom uskogrudošću, svojom ništavnom i bijednom prirodom. Neka se ona ne osjeća kao tvoja ženka, nego kao tvoja najdraža glava, tvoje dijete, tvoj prijatelj; nosi je u njedrima, nek joj bude toplo, i budi spokojan; iz godine u godinu ona će se sve čvrššće pribijati uz tebe, dok ne srastete kao sijamski blizanci. Ako joj ne daš to, ako je pokvariš, uništiš svojom ništavnošću - otići će! Otići če čim se neke plemenitije ruke pruže prema njoj, jer mora da ode, jer je njoj ta toplina i priznanje potrebno kao vazduh da bi mogla da diše.", napisao je svojevremeno Sjenkevič.

mislivelikana.com, telegraf.rs