Istorija

Zašto su vojnici Vermahta prezirali svoje saveznike Rumune

  • Извор: Агенције
  • 06.09.2022. 20:28

Nakon Prvog svjetskog rata, Rumunija je bila među pobjednicima, a 1920-ih i 1930-ih njena spoljna politika je bila usmjerena prvenstveno na Francusku.

Izbor je bio neuspješan, Francuska je pala 1940. Rumunija je izgubila značajne teritorije: Mađarska je povratila Transilvaniju, Bugarska – južnu Dobrudžu, Sovjetski Savez – Besarabiju. Jedini spas zemlje bio je savez sa Njemačkom, piše "Fer portal".

Rumunija se pokazala kao najodaniji i najpouzdaniji saveznik od svih koji su se borili uz Vermaht na Istočnom frontu. I najbrojniji. Ako su kontigenti Mađarske, Italije, Slovačke, u suštini, bili simbolični, posebno na početku rata, onda je rumunska vojska na frontu postavila gotovo sve što je mogla.

Druga je stvar što ona zaista nije mogla mnogo, a istoričari se i dalje spore šta je više u toj pomoći: koristi ili štete.

Vjerni saveznik Vermahta

Kao dio Barbarosa plana, Rumunija je postavila najveću grupu od svih njemačkih saveznika. Dvije armije, 10 pješadijskih (od 18), tenkovske i granične divizije, 2 tvrđave, 4 konjičke (od 6) i 3 brdske pješadijske (od 4) brigade, skoro sve artiljerijske jedinice koje su bile naoružane manje ili više modernom artiljerijom.

Iz sastava rumunskog ratnog vazduhoplovstva za napad na SSSR dodijeljena su: 2 bombardera, 1 lovac (od 3) i 1 izviđačka avijacijska flota, te zasebne eskadrile. Ukupno 31 eskadrila, oko 300 aviona. Za poređenje: Italija je dodijelila 3 divizije, Slovačka – 2 divizije, Mađarska – 4 brigade.

Prva velika operacija rumunske vojske bila je bitka za Odesu.

Uprkos činjenici da je rumunska komanda tamo povukla dodatne snage, ova operacija se teško može nazvati uspješnom.

Sa rumunske strane, 12 pješadijskih divizija i 3 konjičke brigade pokušalo je da zauzme grad, koji su branile 3 streljačke i 1 konjička divizija Crvene armije. Sovjetske trupe ne samo da su se branile, već su i stalno napadale.

Kao rezultat toga, gubici Rumuna su bili toliko veliki da je cijela 4. rumunska armija morala biti poslata kući. Odesa nikada nije zauzeta: sovjetske trupe su napustile grad samo zbog pogoršanja situacije na Krimu. Rumunske trupe koje su ostale na frontu takođe su se borile na Krimu, ali samo po strani.

Nakon što je nakon velikih gubitaka obnovila vojsku, rumunska komanda je u jesen osigurala bokove njemačke grupe kod Staljingrada. Što je i bio uzrok katastrofe: rumunske divizije nisu mogle da izdrže udar Crvene armije, front je probijen, Paulusova vojska je pala u “kotlić”.

Uprkos porazu većine rumunskih trupa kod Staljingrada, oni su i dalje nastavili da se bore na Kubanu i na Krimu, braneći Besarabiju. Rumunsko rukovodstvo, koje je predstavljao maršal Antonesku, mobilisalo je sve nove i nove snage, šaljući redovne divizije na front, koje je Crvena armija redovno razbijala. Tek ulazak sovjetskih trupa na teritoriju Rumunije primorao je Rumune da izdaju svog saveznika i stanu na stranu SSSR-a.

Nijemci su ih jednostavno prezirali

Odnosi između rumunske vojske i Vermahta na svim nivoima teško se mogu nazvati prijateljskim. Bilo je mnogo razloga za to.

Ne na posljednjem mjestu su bili rasni: Nijemci Rumune nikako nisu smatrali nasljednicima Rimskog carstva, već potomcima "Cigana", koji su, kao što znate, bili proganjani zajedno sa Jevrejima u Trećem Rajhu.

Drugi faktor je bilo neprijateljstvo između Rumunije i Mađarske: oba njemačka saveznika, koja su se borila na istom frontu, bila su u međusobnom ratu. Ovo je dodavalo nepotrebne probleme njemačkoj komandi, koja je morala osigurati da mađarske i rumunske trupe ne budu u blizini. Dakle, kod Staljingrada, između mađarske i rumunske vojske, Italijani su zauzeli front: ne iz vojnih razloga, već da bi razdvojili Rumune i Mađare.

Istovremeno, odnosi između njemačke i mađarske vojske bili su dobri. Tu je svoju ulogu odigrala stara borbena saradnja Njemačke i Austro-Ugarske, a mađarska vojska se mnogo uspješnije borila. Ali najodlučniji faktor koji je naveo Nijemce, od podoficira do visoke komande, da se loše odnose prema rumunskoj vojsci bila je njena niska borbena sposobnost. To su pokazale bitke kod Odese, na Krimu, a potom već u Staljingradskoj bici.

Iako je Generalštab dobro znao za glavne razloge slabosti rumunske vojske, onda su na nižim nivoima Rumune smatrali jednostavno kukavicama. Istovremeno, ne može se reći da su se rumunski vojnici i oficiri nekako isticali kukavičlukom i bježali s bojišta, barem češće od ostalih. Poznata je takva činjenica, na primjer, da su u blizini Staljingrada u bajonetskim napadima poginula tri rumunska generala. Ali rumunska vojska je zaista bila mnogo slabija od Vermahta, i zaista od većine njegovih saveznika.

Loša vojska za istočni front

Moć vojske zavisi od nivoa ekonomije. A u Drugom svjetskom ratu, koji se nije uzalud zvao “rat motora”, to je bilo posebno uočljivo. Naravno, Rumuniju se ne može nazvati vojno potpuno zaostalom zemljom. Rumunija je razvila veoma izuzetne vojne i civilne avione sopstvenog dizajna, sopstveno malokalibarsko oružje i minobacače.

Uspostavljena je i licencna proizvodnja tenkova, tokom rata razvijena je samohodna jedinica vrlo originalnog dizajna. Ali rumunska industrija nije mogla da naoruža svoju vojsku u dovoljnim količinama savremenim oružjem i opremom.

Kao rezultat toga, velika većina onoga protiv čega su se borili rumunski vojnici bila je strane proizvodnje, pa čak i prilično zastarjela. Dovoljno je podsjetiti da su artiljerijski sistemi u rumunskoj vojsci bili predstavljeni uzorcima Ruskog carstva, Francuske, Velike Britanije, Njemačke (uglavnom iz Prvog svjetskog rata), Austrije, Italije, Čehoslovačke, Švedske i Švajcarske.

Naoružanje se sastojalo od francuskih, poljskih, engleskih, italijanskih, čeških, nemačkih i holandskih aviona, uz manji broj rumunskih aviona.

Rumunska vojska imala je jedan od najnižih nivoa motorizacije, a pored toga i najveći procenat neborbenih jedinica. Rumunske pješadijske divizije, koje su bile vrlo slabe u borbenoj snazi, imale su 1941. godine kadrovsku snagu od 17.715 ljudi.

U blizini Staljingrada bilo je 19 hiljada ljudi u divizijama. Još jedna “originalnost” rumunske vojske bila je ogromna društvena nejednakost između redova i oficira.

Vojnici su važili za ljude drugog reda, odnos oficira prema njima bio je krajnje prezriv. To je teško pronaći čak i među evropskim vojskama XVIII-XIX vijeka sa njihovom vježbom i disciplinom štapa.

Iako oružane snage Rumunije nikako ne treba pripisivati ​​najslabijim armijama Drugog svjetskog rata (u nečemu su se mogle takmičiti čak i s Italijanima), one nisu bile pogodne za istočni front. Rumunske trupe su se pokazale kao slaba karika, i prilično brojne, što je Crvena armija uspješno iskoristila.


Тагови: