Ne može da se nađe papir koji potvrđuje da je Lenjin naredio strijeljanje Nikolaja Drugog i njegove porodice, kaže Ljubinka Milinčić, autorka knjige „Poslednji Romanovi, put patnje”.

Posljednji dan života Romanovih, posljednje imperatorske dinastije koja je vladala Rusijom od 1613. do 1917, počeo je jutarnjim čajem u 9 sati, a u isto vrijeme došao je i komandant Jurovski koji je obilazio sobe i provjeravao da li su svi uhapšeni tu. Bilo je to 16. jula 1918.

Za šetnju im je tog dana određeno sat vremena. U sedam uveče je Jurovski dobio telegram u kome se u šiframa naređuje strijeljanje.

Mnogi će kasnije govoriti da je telegram poslao Lenjin, ali prema riječima Ljubinke Milinčić, autorke knjige „Poslednji Romanovi, put patnje” (predstavljanje knjige je u petak u 19 časova u Ruskom domu), ne postoji papir koji to potvrđuje.

Istražujući ubistvo Nikolaja Drugog Romanova i njegove porodice, autorka je pročitala mnogo knjiga, posjetila mnoge arhive i razgovarala sa brojnim istoričarima koji se ni u čemu ne slažu. I poslije toliko godina, sve je i dalje u domenu nagađanja, kaže Ljubinka Milinčić koja je za svoju knjigu odabrala verziju koja je najvjerovatnija.

Postoje i istoričari koji tvrde da zvanična verzija nije to i koji idu dotle da tvrde da car i njegova porodica nisu ubijeni uopšte, a pojavilo se i više od 300 lažnih carevića i princeza.

– Gotovo čitav vijek se istoričari i istraživači bave rekonstrukcijom događaja te kobne noći i do danas se nisu složili – kaže Ljubinka Milinčić. – Sedamdeset godina se o tome u Rusiji nije govorilo i odjednom je sve postalo dostupno.

Knjiga Ljubinke Milinčić je objavljena u izdanju „Rusike” u godini kada se obilježava četiri vijeka od dolaska Romanovih na vlast. Sticajem okolnosti autorka je prošle godine posjetila sva mjesta u koja je kročio uhapšeni posljednji ruski car: Carsko selo, Jekaterinburg, Toboljsk, a snimila je i dokumentarni film koji je sada u fazi montaže.

Jedna od nedoumica vezana je i za podatak da je među dvanaestoricom egzekutora bio i Imre Nađ, budući lider mađarske revolucije od 1956. godine, koji će kasnije biti strijeljan u Budimpešti.

– Za egzekutore nisu birani Rusi, jer se strahovalo da Rusi ne mogu da pucaju u cara. Uglavnom su birani Letonci i Mađari. Postoji svjedočenje da su dvojica Letonaca odbili da učestvuju u zločinu , ali njihova imena nisu zapamćena – kaže Ljubinka Milinčić.

Jurovski je u noći strijeljanja (17. jula 1918) naredio carskoj porodici da se postroji uz zid kako bi ih fotografisao. Naravno, poređani su zbog strijeljanja, ali pošto je Jurovaski zaista bio i fotograf malo je vjerovatno da nije napravio tu posljednju fotografiju svrgnute carske porodice.

Fotografija, međutim, nema, ali prema riječima Ljubinke Milinčić, većina islednika vjeruje da one postoje i da se čuvaju kao najveća državna tajna.

– Da li je moguće da onaj koji će se poslije sa svojim saradnikom Medvedevim cijelog života hvaliti kako je pucao caru u glavu nije ostavio svjedočanstvo o tome na fotografiji? – pita autorka, čija knjiga potvrđuje da su se oduvijek koristile iste „reklamne kampanje” protiv nekoga.

Štaviše, ona tvrdi da bi današnji pi-ar stručnjaci mogli da pozavide toj propagandnoj mašineriji koja je organizovana protiv cara Nikolaja Drugog nakon što je potpisao da se odriče prestola.

Gladnom narodu prezentira se meni sa carskih ručkova u Aleksandrovskom dvorcu koga se ni Rable ne bi postidio, piše Ljubinka Miličnić, navodeći kulinarska uživanja počev od kavijara, supe od jastoga, piroški sa pečurkama, preko pečene guske, želea od pomorandži, pa do haringi s krastavcima, šnicli u sosu od pavlake, ananasa i lososa.

Na karikaturama bivši car veselo aplaudira dok vješaju političke zatvorenike, a Aleksandra Fjodorovna dok ulazi u kadu punu krvi, kaže: „Kad bi Niki ubio još nekoliko revolucionara, mogla bih češće da priređujem sebi ovakve zabave.”

Car je, međutim, tvrdi autorka ove knjige, bio miran i čestit čovjek, svakako obrazovan, kome je Vanredna istražna komisija za ispitivanje zločina carske porodice pronašla jedino to da nije umio da odabere prave saradnike. Izvještaj je pokazao da je on čist čovjek, ali nikada nije objavljen, pa je car u očima naroda ostao krvavi tiranin, a carica njemačka špijunka.

Posljednji dan porodice Romanov u ovoj knjizi opisan je gotovo dramski. Više nisu imali svitu, već samo kuvara i njegovog pomoćnika. Ustajali su rano, pili čaj uz koji su dobijali crni hljeb. Ručak su im slali iz kuhinje Savjeta narodnih deputata, jeli su zajedno sa slugama i sa stražarima koji su se ponašali bahato, sto je bio bez stolnjaka, nije bilo dovoljno pribora...

U Rusiji danas postoji osjećanje da je učinjena velika nepravda i da je sve ono što je poslije stiglo ovu zemlju, zapravo posljedica tog zločina, kaže Ljubinka Milinčić, koja ovom knjigom nije željela da daje ni čistu istoriju, ni putopis, već jedan rezime svog dugog boravka u Rusiji.