Film "Boj na Kosovu" reditelj Zdravko Šotra snimio je za samo mjesec dana, a u ovom ostvarenju sjajnu ulogu ostvario je i Žarko Laušević.
Popularni glumcu oživeo je legendarnog srpskog heroja Miloša Obilića, a svoje sećanje na rad na ovom projektu opisao je u knjizi "Godina prođe, dan nikad".
Proljeće, 1989. Snimamo "Boj na Kosovu".
Deliblatska pješčara.
Dolazim na snimanje i shvatam da imam novog konja!
"Gdje mi je Lisa?", pitam.
"Lauše," odgovara mi Dagi, pomoćnik režije, moj dugogodišnji prijatelj, "televizija više nije mogla da plaća usluge dosadašnje ergele, pa su odlučili da se snađu, kako-tako. Imaš od danas novog konja! Pogledaj, kako je lijep!"
Gledam zaista prelijepog konja, okupanog u pjeni i znoju.
Prilazi lik kog nisam ranije viđao na filmu, u društvu sa Fićom, kaskaderom. Fića je mokar:
"Ne brini, Žare, jahao sam ga cijelo jutro, biće miran."
"Fićo, ovo nije jahaći konj! Ovo je pastuv!"
Novi lik, očigledno vlasnik, ponosno potapša pastuva i uzgred mi dobaci:
"J*bi ga, jednom se u životu igra Miloš Obilić!"
Nešto kasnije se kombi, sa kamerom koji je snimala "Obilića" u galopu, prevrnuo u jarku jer ga je moj pastuv prestigao. Šofer mi poslije reče da su išli 60 km/h kad je primjetio da ih s konjem sustižem i krećem na njih. Nisam mogao da ga zaustavim. Isprobao sam sve što sam učio u jahačkom klubu "Milicioner", na Banjici, i ništa nije radilo. Onda sam, u galopu, krenuo da se oslobađam teške opreme koja bi me mogla ubiti pri padu. Bacio sam najprije koplje, zatim i kacigu.
Konj je nasrtao na sve što bi nam se našlo na putu. Kao kroz maglu se sjećam da su neki ljudi u posljednjem trenutku skakali u stranu. Shvatio sam da moram da skočim sa konja, jer se namjerio da me otrese o kamion sa agregatom, koji je bio nekih pedesetak metara dalje.
Možda samo par sekundi ranije sam se odupreo rukama o sedlo i odbacio unazad.
Padam. Vidim ispred sebe konja, koji se brzo, nakon oslobađanja viška sa njegovih leđa, mirno zaustavio. Ležim i počinjem da osjećam žmarce svuda po tijelu. Ne pomjeram se.
Pritrčavaju ljudi iz ekipe. Iznad sebe vidim živu legendu jugoslovenskog filma Batu Živojinovića, koji se sa pola uljepljenog brka upišava od smijeha. Žmarci postaju sve prisutniji. Kao da mile po meni. Zašto se Bata smije?
"Kure, pao si na mravinjak!"
Poslije sam, nepovrijeđen, sjeo na istog konja i ponovo snimio scenu. Bata mi kaže:
"Kure, jašem četrdeset godina i još nisam vidio takve oči kod konja. On je htio da te ubije. Ma, neka to, nego ste mogli i mene i ovu djevojku, Anitu, što mi je lijepila brkove da otjerate u pičku materinu. U posljednjem momentu smo skočili u stranu.
Pitam sa konja Dagija:
"Kaži, majke ti, kol'ko su plaćali konja kog sam jahao do juče?"
"120.000 dinara dnevno!"
"A ovog konja", pokazah na sebe, "plaćaju 90.000!"
"Bruto!", nemoćno se nasmija.
.webp)
