Hakija Meholjić, načelnik Stanice bezbjednosti u Srebrenici, u razgovoru sa načelnikom Centra službi bezbjednosti u Tuzli, 21. avgusta 1995. godine, svjedočio je da je, od 26. aprila 1993. godine, kada je postavljen na tu dužnost do „pada“ tog gradića u istočnoj Bosni, registrovana 23 ubistva, od kojih je 21 rasvijetljeno, osumnjičeni su bili pod istragom, „ali da se više od toga nije moglo da učini“.
„Novosti“ su u posjedu te službene bilješke, koju je sačinio Hajrudin Alispahić, gdje se, pored Meholjića, kao izvor o događanjima u Srebrenici, spominje i radnik Policijske stanice u Srebrenici, Fahrudin Alić, koji je, kasnije, dobio zaposlenje u CSB Tuzla.
Meholjić i Alić, predočavaju da imaju i saznnja o ubistvu izvjesnog Bilala, „izbjeglice iz Vlasenice, oca troje djece, koji se žalio na raspodjelu humanitarne pomoći, navodno što je organizovao miting žena“. Oni smatraju da je tog muslimana ubio Amir Salihović, zvani Arkan, koji je bio komandir čete vojne policije u „Naserovoj diviziji“ i da se dogodilo u naselju Klis. Oni spominju i ubistvo Hameda Salihovića, bivšeg načelnika SUP Srebrenica, koje se desilo 19. maja 1995. i koje nije rasvijetljeno. Navodno, Hamed je ubijen u zasjedi, u noćnim satima, a u njegovom društvu su tada bili Ibran Mustafić, poslanik u Skupštini RBiH i načelnik SJB Srebrenica, Muhamed Salihović. Mustafić je, tada, teško ranjen.
Meholjić i Alić smatraju da je ovaj zločin na sunarodnicima organizovao vojnih vrh Srebrenice, na čijem je čelu bio Naser Orić. Ova dvojica su precizirali i poimence, ko najviše zna o zločinima.
Oni dalje navode da su Naser Orić i Mujo Manđić iz Potočara, bili suvlasnici tri kafića u gradu, koji su radili, tokom rata, a „roba je nabavljana od četnika na mjestu razgraničenja, gdje je cvjetao šverc, Srebrenica-Bratunac-Žuti Most. U nekim drugim bilješkama DB Tuzla, kao jedan od Srba koji su bili u lancu šverca, spominje se Tanasić iz Bratunca.
Naser Orić
"Poznato nam je da je Kemo (Mustafe) Mehmedović (54), osumnjičen za tri ubistva i da je pobjegao u Austriju, gdje se i sada nalazi", svjedočili su srebrenički policajci.
Bjekstvo mu je omogućio Naser Orić.
I ubistvo, Nurifa Rizvanovića, majora bivše JNA, iz iste je kuhinje. Ovaj čovjek koji je došao da se bori na strani sunarodnika u Konjević Polje došao sa 550 vojnika stradao je po naređenju Nasera Orića.
"Što se tiče rapodjele humanitarne pomoći, velika količina je izdvajana za vojsku, da bi je, zatim, vojnici Nasera Orića, prodavali na pijaci. Šećer, so i brašno za Orića prodavali su Fahrudin Salihović, Hamdija Fejzić, Suljo Konaković i druga civilna i vojna lica. Lično Orić je izvjesnom Bajazitu dao 600 kilograma brašna, za interventni vod kojim komanduje, a bilo je poznato da Bajazit nije pripadnik Armije RBiH", navode Meholjić i Alić.
Njima je, takođe, bilo poznato da je 1994. godine, na sjednici IO SDA, održanoj u hotelu „Domavija“, na članove odbora bačen bojni otrov, što su, kako tvrde učinili, izvjesni Mujkanović i Valid Delić.
"Utvrđeno je da su Naser Orić i Fahrudin Salihović, načelnik opštine Srebrenica, na početku rata iz fabrike „1. mart“ u Srebrenici, uzeli oko 28 kilograma zlata i da ne zna se gdje je ono završilo" zapisao je bezbjednjak Hajrudin Alispahić.
Spominju, između ostalog, da je Naser, navodno, u septembru 1994. godine, od 2.000 litara nafte, namijenjen vojsci, uzeo za sebe 1.400 litara i ostavio u kući, u Potočarima.
"Narod je pričao je pričao da je Naser namjeravao da pravi hipodrom za trke konja, ali ga je od toga odvratio Zulfo Tursunović", stoji u bišjci, jednoj od mnogih u okviru operativnog rada DB Tuzla, pod nazivom „Guber“.
