Samo ako krave pobjegnu, potrčati se može i u 85-oj godini života. Tako priča baka Mirjana. Stoka je, kaže, pravo blago, a njoj, najčešće, i jedino društvo.

Baka Mirjana je jedan, od dva stanovnika, koliko ih je ostalo u zaseoku Cvijići u Čečavi kod Teslića. Tamo bi bilo pravo veselje kad bi u selo, konačno, stigla struja.

-Kako živim, ne znam, šta ću da reknem. Patim se i svakako.  Nemam nikakvih primanja, imam i imanje i eto – kazala je Mirjana.

Nema struje, a nemamo, bogami, ni kakvog puta, dodaje Mirjanin jedini komšija u selu Srpko Cvijić. Ne zna se, kaže, šta im teže pada.

-Struja, to da je bilo bi drugčije. Zato sam ukino ovce, krmke, krave, nemaš gdje uspremiti. Gotovi su i mostovi. Ja se nadam koji će dan reći, spao je neko sa mosta. Ide se preko vode nekada, ali većinom mostovima – ispričao je Srpko Cvijić, mještanin Cvijića.

A dok neko ne pokuca na vrata, Srpku je najbolji drug, njegov konj. Iako ga snaga polako izdaje, kaže, konja se ne odriče nizašta na svijetu.

Cvijići su, kraj, bogat šumom. Od toga Srpko i Mirjana, nemaju ništa. Neko, ipak, ima. Ne sjećaju se, kažu, kada je posljednji put lokalna zajednica ovdje uložila i jednu jedinu marku u infrastrukturu. A trebalo bi, jer, kako kažu, tamo je priroda netaknuta i zemlja bogata. Samo zemlje, Srpsko ima više od 80 dunuma. Dosjetio se starina, da baš tom zemljom, i druge u selo privuče.