"Jezivo, meni i dan danas jezivo bole rane kolko god godina da negdje živi nije to, to ono što je najžalosnije ostavio si ovdje, svoju braću, sestre, teško preteško.

Tu veče je kod nas kod manastira Vozućice zaklana od mog muža tetka i onda smo se mi bojali, ne znaš kada će oni upasti u selu, tu istu noć oni su nas digli, uzmeš dvoje djece i ovaj ruksak na leđa i to si ponio od imanja šta si godinama, radio gradio", kaže Mitra Lukić.

Život na Ozrenu izgubio je i otac Drautina Stanojevića. Dragutin godina dolazi iz Srpca i pješači 22 km zbog sjećanja na svog oca i sve one koji su dali život za Republiku Srpsku i ostali bez svojoh domova.

"Znam da je ovdje učinjen zločin jedan od što je zapamtila istorija, na prostorima Evrope jedan od najgorih zločina, jer ovdje zločin nisu činili samo lokalno stanovništvo već su činili mudžahedini najveći svjetski ološ, ovdje su odsijecane glave vršena ubistva na najsvirepoije načine", kaže Dragutin Stanojević.

Za 130 nestalih još se traga. Da će pronaći svoje najmilije porodice su izgubile svaku nadu. Zato im današnji marš znači mnogo jer je on dokaz da žrtva nije bila uzaludna i da stradali nikada neće biti zaboravljeni.

- Ovdje mi je otac nastradao, i imala sam želju da pređem tom stazom teško je i naporno ali ako imaš volju i znaš zašto ideš može se izdržati.

- Ja sam ovdje radi prijatelja porodice, dosta njih je ovdje preživjelo dosta muka

Masovno stradanje Vozućana trajalo je od 10 do 24- septembra 95. Spaljeno je 30 srpskih sela protjerano gotovo 2.000 porodica a ubijeno 459 borca Vojske Republike Srske. Marš stazama egzodusa dug 22 km živi zbog njih svih.

I danas dok su Srbi koračali u maršu stazama egzodusa Bošnjaci su slavili tzv. Dan oslobođenja, nisu izostale ratne uniforme i ratne zastave.

I ovo je još jedan zločin za koji niko nije odgovarao. Presudjen jeste Sakib Mahmuljin ali je u Turskoj daleko od lica pravde.

Пратите нас и путем Вибера