Hrvatsko proleće ili Masovni pokret u potpunosti je ogolio nacionalističke i secesionističke aspiracije Hrvata, ali i potvrdio njihovo opredjeljenje da Jugoslaviju vide samo kao voz kojim će stići do sopstvene državnosti.

Maspok je pokazao i metodologiju ovakvog nauma - spregu komunističkih lidera sa navodnim ustanovama kulture, Maticom hrvatskom prije svega, Rimokatoličkom crkvom i izuzetno ekstremnom proustaškom emigracijom. U ovim krugovima, svega koju deceniju ranije, po sličnoj matrici stvorena je i atmosfera koja će dovesti do genocida Srba u NDH.

Iako rođen u drugačijim okolnostima, Maspok je u osnovi negovao iste vrijednosti, a pravdan je i sličnim argumentima o velikosrpskoj hegemoniji, izrabljivanju i zapostavljanju Hrvatske, korišćenju njenih prirodnih resursa... Poznati "proljećar" Franjo Tuđman na istoj matrici i 1991. proglasiće "ostvarenje hiljadugodišnjeg sna Hrvata o sopstvenoj državi".

Hrvatski nacionalisti su nametnuli atmosferu nepovjerenja prema Jugoslaviji, i igrali su uspješno na kartu "opljačkanosti i osiromašenosti hrvatske nacije", ugroženosti hrvatskog jezika i latiničkog pisma i gušenju hrvatske riječi na jugoslovenskom kulturnom prostoru.

Tito se surovo obračunao sa "maspokovcima", ali to ne umanjuje njegovu odgovornost za bujanje Hrvatskog proljeća. Broz je godinama pažljivo njegovao hrvatsko rukovodstvo i u tišini ih podsticao. Naravno, samo do mjere u kojoj mu je to odgovaralo. U spletu unutrašnjih i spoljnih faktora, uz tiho djelovanje njegovih vijernih saradnika Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića, donijeta je odluka o gušenju pokreta koji je već potpuno zaokupio Hrvatsku. To će, međutim, biti samo uvertira za sličan obračun koji će ubrzo biti viđen i u Srbiji - smjenom liberala.

Hrvatski nacionalizam svakako nije ugušen u Karađorđevu 1971. godine. On je samo skinut sa javne scene, sa koje se povukao u takozvanu unutrašnju emigraciju. Njegovi glavni eksponenti u tišini nastavili su da kuju planove koji će 1991. godine početi da se ostvaruju.