I 24 godine poslije, bol ne prolazi. Ostaje samo sjećanje na mog sina. Tako priča Milena Mutić iz Prijedora koja je izgubila sina, pripadnika Prvog bataljona Vojne policije Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. 95. su ga, kaže, kao dvadesetjednogodišnjaka zarobili pripadnici 7. gardijske brigade, a nakon godinu dana smo ga sahranili.
Svake godine je na pomenu u kasarni Kozara. Najviše boli, poručuje, što njegovog imena nema u knjizi poginulih u Prijedoru.
"Ovo je važno da se neko sjeća njih, jer moga sina nema ni u knjizi poginulih ni u kasarni Prijedor, nigdje ga nema, ovdje jedino. Ne mogu da shvatim da se može ispustiti momak koji je došao iz Beograda, na fakultetu bio apsolvent elektro-tehnike i došao i završio tako", kaže Milena Tutić, Prijedor.
Sličnu sudbinu imalo je još 68 pripadnika ovog bataljona, a oko 400 je ranjeno i to više puta. To je veliki broj i više od pola poginulih su starješine, kaže komandant bataljona.
"To je ono što je ovu jedinicu karakterisalo da smo dijelili sudbinu svi od posljednjeg borca do komandanta da malo je oko iz ove jedinice izašao, a da nije bar jednom ranjen. Mi imamo preko 500 ranjavanja u jedinici", kaže Dragomir Keserović, ratni komandant Prvog bataljona Vojne policije.
Ovog puta je godišnjica obilježena u specifičnim uslovima zbog pandemije. Umjesto 400 koliko je bilo prošle godine, ove godine je kasarnu Kozara posjetilo oko 40ak ljudi.
"Jako je bitno da ti ljudi ne budu broj. Da 69 poginulih saboraca ne bude broj, nego da budu ime prezime, da pričamo o njima ne samo danas nego i svaki dan", kaže Radenko Puzić, predsjednik udruženja Prvog bataljona Vojne policije Prvog krajiškog korpusa.
Povodom 29 godina od formiranja ovog bataljona služen je parastos, a potom su članovi porodica poginulih, ratni saborci i predstavnici Trećeg puka Oružanih snaga BiH položili vijence.
Prvi bataljon Vojne policije Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske jedini je bataljon koji je tokom odbrambeno-otadžbinskog rata dva puta odlikovan.
