Zoran Đinđić, predsjednik Vlade Republike Srbije, ubijen je 12. marta 2003. godine u 12.25 u dvorištu zgrade Vlade Republike Srbije u Beogradu. Ovaj atentat je doveo do vanrednog stanja u Srbiji i policijske akcije "Sablja", tokom koje je uhapšeno 11.667 osoba povezanim sa organizovanim kriminalom, svi osim jednog. Niko nije znao gdje je Milorad Ulemek Legija, glavni organizator ubistva.
Akcija "Sablja" započela je neposredno poslije ubistva Đinđića, a zvanično je trajala do 22. aprila 2003. godine. To je najveća akcija u istoriji srpske policije. Među privedenim bilo je i mnogo javnih i estradnih ličnosti.
Alternativna televizija pokušala je da dogovori razgovor sa Miloradom Ulemekom Legijom, ali na naš upit dobili smo prost odgovor Ministarstva pravde Srbije „ne“. Kada smo zatražili obrazloženje, Ministarstvo se oglušilo na naše pitanja
Nikada neće biti razrjašnjeno kako je odmah nakon ubistva Đinđića na državnoj televiziji RTS saopštena imena 23 člana zemunskog klana za kojima se traga i koji se sumnjiče za ubistvo Đinđića. Na vrhu liste nalazi se Milorad Ulemek Legija. Pored njega su Dušan Spasojević i Mile Luković.
Ubistvo Đinđića bila je samo okosnica za već dugo pripremane optužbe za sločine zemunskog klana, a to su:
- Otmica i ubistvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića
- Zločin na Ibarskoj magistrali
- Pokušaj ubistva Vuka Draškovića u Budvi
- Nekoliko desetina otmica izvedenih u posljednjih nekoliko godina
- Više od deset ubistava na teritoriji Beograda i drugih gradova
- Organizovana trgovina narkoticima
- Korišćenje terorističkih metoda i sredstava međusobnim razračunavanjem koja su ugrozila civile
- Prvi pokušaj ubistva predsjednika Vlade Zorana Đinđića
- Ubistvo Zorana Đinđića
27. marta policija locira Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića. Oni su odmah nakon ubistva Đinđića pobjegli iz Šilerove koja je dan poslije ubistva Đinđića srušena. Locirani i opkoljeni od strane najelitnije policijske jedinice napravljena je greška. Policajci su pogriješili kuću, to su čuli Luković i Spasojević i krenuli da bježe. U međusobnom obračunu sa policijom obojica su likvidirani, i to je verzija koja je zvanično potvrđena. Mada postoje priče da su Spasojević i Luković brutalno pretučeni a zatim streljani.
Hapšenja, likvidacije, ali gdje je LEGIJA?
Godinu dana poslije 3.5.2004 godine Srbiju potresa velika vijesti. PREDAO SE MILORAD ULEMEK LEGIJA.
On se predao u nedjelju naveče policiji, saopštio je tada ministar unutrašnjih poslova Dragan Jočić.
"Luković, prvooptuženi za ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića, kao i za ubistvo bivšeg predsednika Predsedništva Srbije Ivana Stambolića i pokušaj ubistva predsednika SPO Vuka Draškovića u Budvi, organima MUP-a predao se u 21 sat. "Luković je lišen slobode i dalji zakonski postupak je u toku", pisalo je u saopštenju ministra Jočića.
Legija se pojavio ispred svoje kuće i kontaktirao je policajce koji obezbeđuju njegovu kuću i saopštio im je svoju odluku da hoće da se preda.
Nakon predaje Lukovića, snažne policijske snage počele su da obezbjeđuju zgradu SUP-a. Svi su strahovali od "Jedinice".
Ali nakon godinu dana, zašto se LEGIJA predao?
Bliski Ulemekovi ljudi govorili su za razne medije da se Luković nikada ne bi predao da nije bio mortus pijan.
Spekulisalo se da je legija viđen u Švajcarskoj, BiH, pa i na Tajlandu, ali je sam Ulemek potvrdio da mu je utočište bilo u kući u kojoj je živio i da nije bježao u inostranstvo.
Nevjerovatna informacija koja je šokirala javnost. Šta je radila policija? Da li su znali da se Legija tu krije? Kako to da nikada u pretresu nisu pronašli ništa.
"Ja kad sam ga vidio kao monaha u stanu naših prijatelja, iznenadilo me je što je uopšte u Srbiji maskiran. On je mogao bez ikakve legitimacije da se prošeta preko svake granice. On je volio svoju djecu, nije mogao da ode da ostavi neke svoje vijerne prijatelje iz jedinice po zatvorima i njegove porodice. Nije htio da pobjegne, htio je da kaže tu sam zbog vas, neću da odem kao kurva", rekao je kontroverzni Kristijan Golubović, koji je često na meti kritika njegovih "saboraca" da je obični lažov.
Da li je Legija napušta Srbiju i odlazio u inostranstvo nikada neće biti poznato, ili barem do sada objelodanjeno. Međutim, u medijima se pojavljuje pasoš Vlade Vukmanovića sa Ulemekovom fotografijom, s tim da je pasoš bio izdat 2000. godine kada Legija nije bio krivično sumnjiv. Taj pasoš su vjerovatno pronašli pripadnici policije prilikom pretresa, ali nikada neće biti poznato da li je Ulemek koristio pasoš tokom potrage za njim.
U to vrijeme kult Legije bio je mnogo jak. Imao je pristalice koje su bile spremne na sve i svašta. Njegovim privođenjem spriječeno je izbijanje sukoba i obračuna crvenih beretki sa policijom.
- Ne postoji misterija oko potrage i njegove predaje. Čovjek se toliko napio da gotovo nije znao kako se zove. Sam se javio policiji, nikakvih pregovora nije bilo što svjedoči činjenica da u noći kada je odlučio da se preda niko od glavešina policije i BIA nije bio u Srbiji. Njegova kosa, brada, sve je bilo zapušteno i zaraslo - kaže sagovornik iz bezbjednosnih krugova.
Na pitanje da li je tačna verzija po kojoj je na Ulemekovu odluku uticala svađa koju je prethodno imao sa suprugom Aleksandrom, poslije koje je navodno bijesan izašao iz kuće i predao se, izvor kaže da njegova žena nije znala za plan o predaji.
Ulemek je u svojim izjavama nekoliko puta ponovio da se sve vrijeme krio u kući.
- Naravno da ta moja tvrdnja nije prihvaćena nikad jer bi se onda postavilo pitanje šta je policija radila. Ja pouzdano znam da me nisu mnogo ni tražili, jer da jesu, vjerovatno bi me i našli. U to vrijeme sam bio bjegunac broj 1 u Srbiji i Evropi. Zato je bilo lakše reći da se Milorad krio kojekude nego tu, pred njihovim nosom. To je njihova sramota, a ne moja - ponovio je Ulemek nekoliko puta.
Svjedoci Ulemekove predaje, pored pripadnika Žandarmerije, bili su i obezbjeđenje načelnika RJB Miroslava miloševića, ali i dežurni policajci i sekretarice u MUP Srbije. Legijin izgled ih je zapanjio. Čak i oni koji su ga znali služu se u jednom:
"Da smo ga vidjeli na ulici, ne bismo ga prepoznali. Kosa mu je bila do pola leđa, a brada do grla.
Ulemek je u zatvoru od 2. maja 2004, kada se sam predao i osuđen je na četiri maksimalne kazne od 40 godina, ali je 40 godina i ukupna kazna jer po srpskom zakonu ne može se biti duže od toga u zatvoru.
Osuđen je prvo pravosnažno jula 2007. za ubistvo Ivana Stambolića 25. avgusta 2000. i za atentat na Vuka Draškovića u Budvi 15. juna 2000. Ostale tri maksimalne kazne su mu pravosnažno potvrđene krajem 2009. Osuđen je za ubistvo prvog demokratski izabranog srpskog premijera nakon Drugog svjetskog rata Zorana Đinića, koga su 12. marta 2003. ubili na ulazu u zgradu Vlade Srbije. Ulemek je osuđen i za druge zločine zemunskog klana - za 17 ubistava, tri otmice i dva teroristička napada, na sedište DSS i na preduzeće "Difens road" Ljubiše Buhe Čumeta. Na kraju te 2009. osuđen je i za prvi zločin za koji mu je suđeno za ubistvo četiri člana SPO na Ibarskoj magistrali i pokušaj ubistva Draškovića 3. oktobra 1999.
Milorad Ulemek Legija osuđen je na ukupno 137 godina zatvora.
