Hristina i Marko cijeli život su u Vranju živjeli maltene jedno pored drugoga, a da se nisu ni sreli ni poznavali. Čak i kad ih je korona spojila u vranjskoj bolnici, ni tad se nisu vidJeli - pod punom "ratnom opremom" bila je to bukvalno ljubav na prvi pogled, i samo na pogled! A kad je krenulo, sve je munjevito išlo - sada već čekaju dijete.
Dr Marko Ivančov (33) iz srednje medicinske škole, gdje je predavao, dolazi u kovid u martu. U ambulanti ide na ispomoć koleginici dr Hristini Spasić (29), koja je iz hitne pomoći prebačena u kovid. Odmah je spazio njene oči.
- U početku se nismo ni vidjeli. Samo su joj se oči vidjele svaki put kad sam dolazio u ispomoć zbog velikih gužvi. I odmah sam se zaljubio u te braon oči. A potom sam je pozvao na piće, da skinemo maske, da se konačno vidimo. I odmah se rodila ljubav. Negdje u junu smo ušli u vezu i, evo, već smo u drugom mjesecu trudnoće - kaže nam s osmijehom Marko, koga smo zatekli u kovid bolnici u Vranju, u drugoj smjeni.
Draga mu je, čim je saznala da je trudna, prestala da radi.
- Odmah je uzela bolovanje, zbog mučnina i održavanja trudnoće. A ja moram da radim. Neko mora i da radi. Nismo stigli da se vjenčamo, vjerili smo se, a beba stiže na jesen, zdravlje Bože. Korona je mnogo lošeg donijela čitavom svijetu, ali meni, ispostavilo se, najbolje - kaže Marko, koji se zaposlio u bolnici i dobio specijalizaciju iz ortopedske hirurgije.
I zaista, nevjerovatno je da je trebalo da dođe korona, pa da se ljudi koji su živjeli tako blizu konačno sretnu.
- Ispostavilo se da smo živjeli na nekih 100 metara jedno od drugog, a da se uopšte nismo znali. To je, valjda, zato što je četiri godine razlike između nas. To je jedna generacija u školi i stalno smo se mimoilazili - priča Marko.
A Hristinu, koja kod kuće muku muči s mučninama, čuli smo telefonom.
- Vjerujte da još ne stižem svaku vijest dovoljno da svarim, da je doživim kako treba. Sve se dešavalo velikom brzinom, pa i naša ljubav u doba korone. Em sam tudna, em vjerena, em sam zaposlena za stalno, em sam dobila specijalizaciju iz opšte hirurgije - priča Hristina.
I ona podsjeća da su non-stop bili u skafanderima, pod maskama i vizirima, i da se praktično nisu ni vidjeli. A onda je jedan pljusak pokrenuo sudbinu.
- S Infektivne sam jedan dan poslata na staru hirurgiju, gde on radi, kao ispomoć, da otkucam nekoliko otpusta. Kad sam krenula kući, počela je kiša, on je već bio u autu i ponudio se da me odveze. I tek tada smo skapirali da smo zapravo komšije! Iskoristio je priliku da me pozove na piće i potom je sve bilo izuzetno brzo. Sada čekamo 14. novembar, kada mi je termin za porođaj - kroz smijeh kaže Hristina.
