Milomir Jocović, zvani Bongo, rođen je 1979. godine u Rumi. Prvih sedam godina odrastao je u Maloj Remeti, u disfunkcionalnoj porodici, gdje su oba roditelja prečesto konzumirala alkohol. Zbog toga su ga socijalni radnici premještali iz jedne hraniteljske porodice u drugu, ali niko od tih ljudi prema malom dječaku nije se ponašao kako treba. Na kraju je završio u Dječjem selu, a nakon punoljetstva otisnuo se u život bez igdje ikoga i ičega. Ipak, zahvaljujući sopstvenom trudu i ljudskim vrijednostima, uspio je da vodi lijep i pristojan život i svakodnevno ostavlja svijetle tragove iza sebe.

U djetinjstvu je zaista doživio razne muke. Kao osmogodišnjak, dešavalo se da iz hraniteljske porodice iz Iriga pobjegne i pješke dođe kod svojih roditelja, zbog čega bi dobijao batina od oca.

–  Od nekih momaka sam čuo za Dječje selo i poželio da odem tamo. Jednog dana sam se uputio pješke preko Fruške gore za Novi Sad. Neki ljudi su mi stali i prevezli me, jer sam slagao da idem kući. Obreo sam se u nepoznatom gradu i uputio se u Kamenicu. Dok sam prelazio preko mosta, od Dunava sam mislio da je more – opisuje Milomir svoje putešestvije.

U Dječje selo je smješten 1989. godine. Uspomene koje ga vežu za to mesto su raznolike. Dopadalo mu se da se igra sa djecom, ali danas smatra da su, pored divnih osoba, tamo radili i neki ljudi koji to nisu zaslužili, te da nije bilo baš sve onako kako se u javnosti predstavljalo. Nagledao se raznih događaja i sudbina djece sa kojom je odrastao, ali sam nikada nije krenuo stranputicom, niti imao problema sa zakonom. Kako kaže, uvijek se klonio alkoholisanih ljudi i narkomana i vješto je se snalazio da izbjegne takva društva.

Po izlasku iz ove ustanove, otišao je u Beograd, trbuhom za kruhom. Budući da je završio kurs za pekara, zaposlio se u pekari. Snalazio se kako je znao i umio, pa se dešavalo da prespava i na klupi u parku ili u napuštenom automobilu, dok nije zaradio dovoljno da plati sebi sobicu. Kao dodatni posao, čistio je štale na hipodromu, a poslije tri godine se vratio u Novi Sad.

–  Volim Novi Sad, prirastao mi je srcu i za mene je to najljepši grad na svijetu. Ne bih mogao da živim na drugom mjestu, to je moja kuća i ovdje se osjećam slobodno. Nastavio sam da radim po pekarama, zaljubio sam se, oženio, dobio sina Vuka, pa i razveo, a ja sam dobio starateljstvo nad djetetom. Kod mog prijatelja Ćazima u pekari “Primera” sam radio šest godina i pokazao se kao dobar radnik, jednom mi je rekord bio 28 sati neprekidnog rada, ali on me nije tjerao na to. Bio sam tu uvijek kada se desi nešto nepredviđeno, da nikad nema manjka u vitrini. On je to izuzetno cijenio i nešto kasnije mi pomogao da otvorim sopstvenu pekaru, na čemu sam mu izuzetno zahvalan – iskren je Jocović.

Ćazim mu je kao kamatu ostavio samo to da i on jednog dana pomogne nekome, kao što je on njemu, a Milomir to nije zaboravio. Stoga se, otkako je 2016. godine otvorio svoju pekaru Vuk 021 i razvio posao, trudi da bude izuzetno korektan prema svojim zaposlenima, a organizovao je i mnoge lijepe i humane akcije.

(Izvor: Moj Novi Sad)