U oproštajnom govoru rečeno je da je Stankoviću najveća i jedina ljubav bila supruga Marina, sa kojom je dobio bliznakinje Ivu i Inu.

Uz njegovu suprugu i kćerke, sahrani je prisustvovala i Stankovićeva majka.

Stanković je umro 5. oktobra u 67. godini od posljedica virusa korona.

Povodom Stankovićeve smrti, danas je u Domu Vojske održana komemoracija, na kojoj je istaknuto da je bio izuzetan čovjek vrijedan svakog poštovanja, stručnjak koji je uvijek govorio istinu i ostavio djela vrijedna življenja.

Stankovića je smrt zatekla na funkciji predsjednika Koordinacionog tijela za Preševo, Bujanovac i Medveđu, a prije toga obavljao je i druge odgovorne dužnosti, vodeći Ministarstvo odbrane u vladi Vojislava Koštunice i Ministarstvo zdravlja u vladi Mirka Cvetkovića.

Završio je Medicinski fakultet u Nišu 1980. godine. Specijalizaciju za sudsku medicinu i patologiju završio je na Vojno-medicinskoj akademiji (VMA) 1988. godine, a doktorirao je 1997. na VMA u Beogradu, čiji je načelnik bio u periodu od 2002. do 2005. godine.

Karijeru je započeo kao vojni ljekar u Peći i Vranju i dospio je do čina general-majora poslije unapređenja 2001. godine.

Bio je patolog na ratištima širom bivše Jugoslavije, a izvršio je više od 5.000 obdukcija posmrtnih ostataka poginulih.

Bio je član Jugoslovenskog komiteta za prikupljanje podataka o istraživanju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava od 1993. godine.

U decembru 1997. godine formirao je tim za istraživanje posljedica NATO bombardovanja Republike Srpske zbog sumnje da su korišćeni projektili sa osiromašenim uranijomom, a bio je i član Komisije za istinu i pomirenje.

Važio je za jednog od najuglednijih forenzičara i patologa u Srbiji, a od 1995. godine radio je kao stručnjak UN. U nekoliko slučajeva svjedočio je pred Haškim tribunalom.