Jedan od najšokantnijih slučajeva apsolutne izolacije je onaj djevojčice koji su prozvali Džejn. Godine 1970. pukim slučajem (jer je pratila slijepu majku po socijalnu pomoć) otkrivena je djevojčica za koju su mislili da je autistična, mentalno retardirana te da ima najviše sedam godina.

Ispostavilo se da ima 13, a slučaj je preuzela socijalna služba i policija. Džejn je, osim lične traume, postala i pokusni kunić za sve dobronamjerne naučnike koji su htjeli istraživati kako apsolutna izolacija utiče na ljudski razvoj.

Džejn, s obzirom na to da njen otac nije podnosio buku, nije bila izložena govoru. Znala je desetak riječi koje je naučila od majke koja je samo jednom dnevno smjela ući u sobičak u kojem je djevojčica provela deceniju, bila zavezana na tutu, ili zavezana u krevecu.

Njena je majka bila krotka žena. Ona se bojala supruga koji ju je toliko tukao da je gubila vid. Otac ipak nije htio djecu, pa ih je dvoje umrlo pod nerazjašnjenim okolnostima. Preživjeli su samo Džejn i jedan njen stariji brat. Ali ona se malo sporije razvijala pa je otac sa gnušanjem zaključio da je umno zakinuta i sa 20-ak mjeseci je stavljena u sobu.

Brat, koji je kasnije pobjegao od kuće, atmosferu je opisao kao koncentracioni logor gdje je otac okolo hodao sa puškom i reagovao na svaki, pa i najmanji zvuk. Ali, on je barem mogao ići u školu, dok je sestra dane provodila u jednoj pozi zbog koje joj se tijelo krivo razvilo. Bila je ozbiljno pothranjena jer su je hranili kašicama, meko kuhanim jajima i vodom.

Nije mogla gutati čvrstu hranu niti žvakati. Čekala je da se hrana sama razgradi u ustima ili bi je usitnjavala prstima. Tim koji je, piše Vintage News, oformljen kako bi se bavio djevojčicom nakon što su roditelji završili u zatvoru zaključio je kako su jedine fraze koje zna “ne, nemoj više” i “dosta”, vjerovatno upućene ocu koji ju je tukao. Džejn je teško hodala, a ruke je držala ispred sebe poput zeca.

Soba je uvijek morala biti u potpunom mraku, pa se njene oči nikada nisu navikle na svjetlost i imala je problema sa tim da vidi dalje od tri metra. Njen je otac obećao da ako “doživi 12. godinu, otkriti će je svijetu”, ali onda je prekršio to obećanje.

Nakon što je Džejn slučajno otkrivena, i to jedan jedini put kada je izašla napolje, njen se otac nije mogao nositi sa medijima i policijom te se ubio puškom. Sinu je napisao “budi dobar dječak”, a u drugom je pismu pisalo “svijet nikada neće razumjeti”.

Iako je savladala nešto malo jezika i društvenih normi, nikada nije postala socijalizirana osoba u doslovnom smislu riječi. Najžalosnije je što su mnogi ljekari bili uvjereni da je mentalno zaostala od rođenja, ali to se ispostavilo pogrešnim. Imala je neartikulisane izlive bijesa, nije reagovala na obraćanje ili podsticaje, često je urlala bez razloga ili skidala odjeću. Nikada nije plakala, kao da nije mogla, a nije prepoznavala ni izraze lica. Nije voljela ni da je majka dira.

Vokabular se nikada nije proširio sa osnovnih 20 riječi, uzalud trudu i radu ljekara i psihologa. Naprosto nije imala “materinji jezik”, barem ne verbalni.

IQ joj je bio na nivou petogodišnjaka, ali je imala jake neverbalne vještine. Niz ljekara koji ju je “pratio” i “istraživao” se uspio sa njom i sprijateljiti. Džejn danas živi u državnom domu, ali na tajnoj lokaciji.