Jugoslavija je zanijemila 4. maja 1980. godine, kada su se Jugosloveni uplašeni za svoju budućnosti pitali šta dalje? 11 godina kasnije njihov strah je bio opravdan.

Kako su zanijemili tog 4. maja, tako su stali 8. maja, kada je tijelo njihovog doživotnog predsjednika došlo do posljednjeg odredišta u Beogradu. Rijeke Jugoslovena, 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva došlo je u Beograd na sahranu Titu.

Tito je umro u Ljubljani 4. maja 1980. godine, a dok je njegovo tijelo Plavim vozom putovalo ka Beogradu, na beogradski aerodrom počele su da pristižu strane delegacije.

„Sahrane Vinstona Čerčila i Šarla de Gola su, u smislu veličine i pompe, bile veoma slične Titovoj", kaže Džefri Svejn, profesor emeritus Univerziteta Glazgov i autor Titove biografije.

U Beogradu se 8. maja 1980. okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, zabilježili su u knjizi Titova posljednja bitka autori Stane Ivanc i Radoslav Mirosavljev.

„Iz raznih izvještaja vidimo da je to bio najveći broj stranih delegacija na visokom nivou koje su se sastale", kaže Ivan Ivanji, književnik i Titov prevodilac.

"Morali bismo ovakvu sahranu imati svake godine"

Nepomirljivi protivnici, demokrate i diktatori, jedna i druga strana, stigli su u Beograd.

“Morali bismo ovakvu sahranu imati svake godine”, citirao je njemačkog kancelara Helmuta Schmidta tjednik Der Spiegel u opširnom izvještaju sa sahrane.

Dalo se zaključiti da je bio zadovoljan tonom i sadržajem razgovora s drugim državnicima. Isti je časopis, komentarišući susrete najviših izaslanstava na ovoj ‘radnoj sahrani’, prenio i izjavu jordanskog kralja Husseina koji je ocijenio da je “ova sahrana kraj poslijeratne ere. Mogao bi takođe biti početak nove ere, a u tom se slučaju nadajmo se da neće biti jako loša.”

Američki su mediji pak kritikovali predsjednika DŽimija Kartera ocijenivši njegov nedolazak u Beograd političkim gafom. Agencija Associated Press navešće u izvještaju sa sahrane, kako je, uz Karterov, najupečatljiviji bio nedolazak francuskog predsjednika Valéryja Giscard d’Estainga. Izostao je, očekivano, Fidel Kastro, budući da su njegovi odnosi s Titom bili napeti nakon konferencije u Havani na kojoj je pokušao Pokret nesvrstanih priključiti sovjetskom bloku, no poslao je tadašnjeg drugog čovjeka Kube Rafaela Rodrígueza.

Libijski vođa Moamer Gadafi takođe nije došao; poslao je ministra obrane Abu-Bakr Yunis Jabra, svog najbližeg saradnika s kojim će zajedno 2011. biti ubijen u konvoju u kojem su bježali bježali iz Sirta. Samo pet zemalja nije 8. maja 1980., poslalo izaslanstva, među kojima su bili Čile Augusta Pinocheta i Južna Afrika koja je tada još bila u eri apartheida. Isti će ljudi biti neki od glavnih protagonista posljednjeg desetljeća hladnog rada, u razdoblju kada će Titova Jugoslavija krenuti prema terminalnoj fazi. Osamdesete će uokviriti dva ključna događaja – sovjetska invazija Avganistana na Božić 1979. i pad Berlinskog zida deset godina kasnije.

Karter izbjegao susret sa protivnikom Brežnjevim

U ambasadi SFRJ u Vašingtonu, zazvonio je telefon.

Slušalicu je podigao jugoslovenski ambasador Budimir Lončar – sa druge strane bio je američki predsjednik Džimi Karter.

„Nazvao je da mi izrazi saučešće u ime Vlade i naroda i da kaže da razmišlja da dođe na sahranu, ali da ima neke probleme unutrašnje politike“, sjeća se za BBC na srpskom Lončar.

Karter će se u avion za Beograd ipak ukrcati tek nešto više od mjesec dana nakon Titove smrti.

Tako je izbjegao susret sa generalnim sekretarom Komunističke partije Sovjetskog saveza Leonidom Brežnjevim i još nekim političkim protivnicima iz sveta, još uvijek podijeljenog Hladnim ratom, koji su se okupili u Beogradu tog 8. maja.

Gordž Buš stariji tada je izbornoj kampanji žestoko napadao Kartera zbog izostanka s Titove sahrane. Karter je naknadno, par mjeseci nakon sahrane, doputovao sa samit zemalja G7 u Veneciji i u Beogradu odao počast Brozu. U novembru iste godine, Sjedinjene Države dobile su novog predsjednika, republikanca Ronalda Reagana.

Popis državnika na sahrani

•  Sokrat Plaka
•  Chadli Bendjedid, Rabah Bitat
•  Rudolf Kirchschläger, Bruno Kreisky
•  Sultan Ali Keshtmand
•  Baudouin of Belgium
•  Todor Živkov
•  Hua Guofeng, Ji Pengfei
•  Spyros Kyprianou
•  Gustav Husak
•  Henrik, Prince Consort of Denmark
•  Anwar al-Sadat
•  Urho Kekkonen
•  Karl Carstens, Helmut Schmidt, Hans-Dietrich Genscher
•  Erich Honecker
•  Ahmed Sékou Touré
•  János Kádár
•  Indira Gandhi
•  Sandro Pertini, Francesco Cossiga
•  Saddam Husein
•  Masayoshi Ohira
•  Hussein of Jordan
•  Kim Il Sung
•  Muammar Gaddafi
•  Jean, Grand Duke of Luxembourg
•  Birendra of Nepal
•  Olav V od Norveške
•  Muhammad Zia-ul-Haq
•  Wojciech Jaruzelski, Edward Gierek
•  Nicolae Ceausescu
•  Hafez al-Assad
•  Adolfo Suarez
•  Carl XVI Gustaf
•  Margaret Thatcher, Prince Philip, Peter Carington, Fitzroy MacLean, William Deakin
•  Walter Mondale, Lillian Gordy Carter, W. Averell Harriman
•  Leonid Brežnjev, Andrej Gromiko
•  Achille Silvestrini
•  Kenneth Kaunda
•  Robert Mugabe

• Delegacije partija i organizacija

•  Kurt Waldheim
•  Willy Brandt
• Šablon:Country data UNESCO
• 
•  François Mitterrand, Lionel Jospin
•  Andreas Papandreou
•  Bettino Craxi, Enrico Berlinguer
•  Walid Jumblatt
•  Yasser Arafat
•  Mário Soares
•  Felipe Gonzales
•  Bülent Ecevit
•  Sirimavo Bandaranaike
•  James Callaghan
•