Doktorka Džil Bolte Tejlor, američka naučnica koja se bavi istraživanjem mozga, opisala je vlastito iskustvo hodanja po ivici života i trenutka smrti u knjizi "Maj Strok Of Insajt".
Doživjela je strašan moždani udar i to iskustvo joj je posve promijenilo prioritete u životu.
Kaže da je osjetila neko strahopoštovanje dok je umirala koje se miješalo s blaženom euforijom. Do krvarenja je došlo u lijevoj polovini njenog mozga, i to se širilo toliko brzo da je nakon četiri sata bilo veličine šake.
“Ulazila sam i izlazila iz svijesti svojom desnom polovinom mozga. Kad sam stigla u bolnicu, krvarenje je bilo približno veličine šake u lijevoj polovini. Tokom jutra sam ušla u neku blaženu euforiju, svijest moje desne strane mozga. A onda bih se vratila i bavila detaljima o tome kako sebi pomoći”, ispričala je i dodala da je tokom te borbe za život upadala naizmjenično u nesvjesno i svjesno stanje tokom kojeg je znala šta se događa s njom i oko nje, ali osjećaja straha nije bilo.
“Bila sam vrlo blagoslovljena. Nisam se nimalo bojala. Ležala sam tamo u blaženoj euforiji u desnoj strani mozga. Ili sam bila u lijevom mozgu, zaokupljena pokušajima shvatanja šta trebam učiniti da upravljam vlastitim spašavanjem”, prisjetila se iskustva koji joj se urezao u pamćenje za cijeli život.
Moždani udar me je promijenio sto odsto. Udaljilo me od vjerovanja da sam centar svijeta i da je važno samo ‘ja i moje’. Cijeli taj krug, svijest o meni kao pojedincu, je nestao, a u nedostatku fokusa na sebe prebacila sam se u svijest da sam dio čovječanstva. Postala sam otvorenija, ekspanzivnija i fleksibilnija prema mogućnostima. Odmakla sam se od linearnog načina gledanja na svijet i svog odnosa prema njemu. Živim otvorenije prema mogućnostima onoga što može biti i što mi najbolje odgovara”, rekla je.
Kaže i kako je na smrtnoj postelji shvatila šta je zapravo važno u životu, tako da su joj danas prioriteti sasvim drugačiji nego prije moždanog udara.
“Autentično ja je dio nas za koji čvrsto vjerujem da se pojavljuje u posljednjih pet minuta našeg života. Kad smo na smrtnoj postelji, lijevi dio mozga se počinje rasipati, a mi se odmičemo od svih akumulacija i vanjskog svijeta, jer to više nije vrijedno. Vrijedno je ono što smo kao ljudi i što smo svojim životima učinili da bismo pomogli drugima. Svi se suočavamo s tim i mislim da je to ‘sudnji dan’”, nastavila je.
Šta se događa u našem mozgu prije smrti?
“Čuli smo da ljekari često svjedoče pozitivnim reakcijama kod pacijenata ako voljeni razgovaraju s njima u tim posljednjim trenucima. Kada je naša majka ležala na samrti, moja sestra i ja smo sjedile uz nju, držale smo je za ruku i šaputali riječi utjehe dok uređaj u bolnici nije pokazao ravnu crtu. Intuitivno smo pomislili da bi nas majka možda mogla čuti. Niko sa sigurnošću ne zna šta se događa dok umiremo, ali istraživanja nekih neuronaučnika pokazuju da bi naša intuicija mogla biti u pravu”, ispričao je dr Brajan Е. Robinson, američki književnik, psihoterapeut i profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Šarlotu.
“U posljednjim satima prije očekivane prirodne smrti, mnogi ljudi ulaze u period nereagovanja kad više ne reaguju na spoljašnje okruženje. Anegdotski izvještaji iz iskustava bliskih smrti obično uključuju priče o umirućoj osobi koja čuje neobične zvukove ili čuje kako je proglašavaju mrtvom. U revolucionarnoj studiji iz juna 2020. godine objavljenoj na Sajentifik Reports, neuronaučnici su otkrili prve empirijske dokaze da neki ljudi mogu čuti šta se događa oko njih tokom te faze negiranja, nekoliko sati prije smrti”, pojasnio je.
Radi se o istraživanju neuronaučnika sa Univerziteta Britanske Kolumbije koji su pomoću ЕЕG indeksa mjerili električnu aktivnost u mozgu pacijenata iz hospicija u bolnici Sent Džons dok su bili pri svijesti i kad su prestali reagovati.
Takođe, u istraživanju su koristili i kontrolnu grupu mladih, zdravih učesnika. Pratili su reakcije mozga na tonove i otkrili da su slušni sistemi umirućih pacijenata reagovali slično onima kod mladih, zdravih ispitanika, i to samo nekoliko sati prije nego što su preminuli.
Zaključili su da ‘mozak koji umire reaguje na zvučne podražaje čak i tokom nesvjesnog stanja te da je sluh posljednje čulo koje ulazi u proces umiranja’.
