Glumac Vlastimir Vlasta Velisavljević, koji je danas preminuo od posljedica korona virusa, čak tri puta završio je iza rešetaka, kao žrtva u tom trenu aktuelnog režima.
Početak Drugog svjetskog rata je sa porodicom dočekao u Beogradu. Sa dvojicom drugara je u vrijeme najveće gladi krao jabuke iz vagona koje su Nijemci slali svojim vojnicima na Istočnom frontu. Oni bi kroz rešetke velikim iglama probadali jabuke i kupili ih u vreće, pa ih kasnije prodavali Beograđanima. Sve dok ih Nijemci nisu uhvatili. Drugovi su se izvukli, a Vlasta je početkom 1943. godine sa samo 17 godina interniran u koncentracioni logor Dortmund Herde u Njemačkoj.
S obzirom da je bio mlad i zdrav, nisu ga smjestili u gasnu komoru, nego je svakog dana bio u radnom logoru. Upoznao je majstora Bergmana čiji je sin poginuo na frontu, s kojim se brzo sprijateljio. On mu je donosio ručak koji bi Vlasta podijelio s ostalima, dovodio ga je svojoj kući, te mu naposletku i pomogao da 1944. godine pobjegne iz logora. Dao mu je njemačku propusnicu uz pomoć koje se preko NDH vratio u Beograd.
U srpskoj prestonici je doživio savezničko bombardovanje, glad i siromaštvo te, naposletku svjedočio oslobođenje grada u oktobru 1944. godine. Po završetku rata on i ona ista dva druga pokušali su da pobjegnu u Ameriku, jer im se nije svidjelo sve što je tada uslijedilo. Nije uspio da pobjegne, nego je uhapšen i odveden u zatvor koji se tada nalazio na beogradskoj Adi. Njegov otac je molio vlasti da ga puste, što se na kraju i dogodilo.
Godine 1948. je bez problema upisao Akademiju pozorišnih umjetnosti u Beogradu u klasi profesora Mate Miloševića.
Njegov otac nije bio najsrećniji kada mu je rekao čime želi da se bavi, ali je promijenio mišljenje kada ga je vidio na sceni. To je bilo veoma emotivan trenutak, a Vlasta kaže da je nakon završetka predstave njegov otac zaplakao.
U to vrijeme družio se sa Slovencem Dušanom Majcenom, pukovnikom Jugoslovenske narodne armije (JNA) i načelnikom katedre na Višoj vojnoj akademiji. Majcen je bio staljinista, a s obzirom da su se takvi u to vrijeme progonili, Vlasta je, ne želeći da ga izda, ponovo završio u zatvoru.
Godine 1950. uhapšen je i odveden u zatvor na Banjicu, odakle je prebačen na Goli otok. Tu je proveo tri godine. Priznaje da nije bilo lako, ali da on cijelu situaciju nije doživljavao jako tragično. Trudio se da ne razmišlja o sudbini koja ga je zadesila, te kaže da nikada u ljudima nije vidio mržnju prema sebi. Svojim „dželatima“ uvijek je nalazio izgovore kako i zašto rade to što rade.
Godine 1953. rehabilitovan je i vraćen u Beograd. Ipak, zbog njegove prošlosti, ne samo da su mu vrata bine u pozorištima bila zatvorena, nego mu nisu dali ni da gleda predstave za koje je imao karte. Sjeća se kada je jedne prilike od svog druga Brane Vojinovića dobio kartu za predstavu „Dr“. Tadašnji upravnik ga je izbacio, uprkos tome što je imao kartu.
Zbog svega toga karijeru je nastavio u Mostaru i Tuzli, da bi mu godinama kasnije bila uslišena molba da se vrati u Beograd. Tada je primljem u Beogradsko dramsko pozorište. A ostalo je legenda.
