“Pa zar nisi ti raskinuo sa njom?”, pitali su prijatelji svog druga koji je govorio o tome kako je tužan nakon raskida. Slušajući ovaj razgovor sjetila sam se brojnih sličnih situacija u kojima se tuga ne smatra baš primerenom reakcijom. Ako pogledamo psihoterapijske udžbenike, tuga je po definiciji zdravo osjećanje. Ako se osvrnem na svoju psihoterapijsku praksu, većina mojih klijenata koji su sebi dozvolili tugu i prošli kroz proces tugovanja, naučili su da žive sa gubicima koji su im se desili i na kraju iz njih izašli sa novom i drugačijom perspektivom.
Samim tim, zdrava i empatična društvena reakcija na tuđu tugu bila bi: “Znam kakav je to osećaj i znam da je teško, ali isto tako znam da je tuga zapravo jedini način da prođemo kroz bolna iskustva.” Jasno mi je da smo daleko od toga da bilo ko u društvu dobije ovakav odgovor na svoje tugovanje, ali želim da vjerujem da je to moguće i baš zato i ovo pišem. Ne, ovo nije protokol kako u par koraka da prevaziđete tugu, ali jeste pogled na sve one načine kako pokušavamo da je izbegnemo kod sebe i kod drugih.
Budi tužan, ali samo ako imaš pravi razlog
Ako si ti raskinuo vezu, onda nemaš razloga da budeš tužan, to je tvoja odluka.
Ako si raskinula sa toksičnim narcisom, onda treba da budeš srećna, a ne tužna. Bukvalno si se spasla i treba da slaviš svaki dan.
Ako je to bila situaciona veza (kako je imenuje psihoterapeutkinja Еster Perel), dakle ni veza ni prijateljstvo nego nešto između, onda to zapravo nije raskid i šta ima da budeš tužna?
Ako si se razvela, a nemate djecu, to nije ista tuga kao da ste imali decu.
Ako ste raskinuli poslije 10 godina veze (a da niste ušli u brak i imali djecu) i bolje što ste raskinuli (jer veza ionako nikuda nije vodila), i ne, to nije brak jer niste potpisali papire.
U pokušaju da razumijem zašto smo toliko netolerantni na tuđu tugu sjetila sam se jedne klijentkinje koja je sa mnom podijelila da nikada ne plače pred svojom majkom jer jednom kada joj se to desilo, dok se suočavala sa bolnim raskidom, majka ju je pitala: “Da li je neko umro?”
Ovo su samo neki primjeri sa kojima sam se susrela u psihoterapijskoj praksi i svom iskustvu. Neke rečenice su doslovno ovako saopštene, a neke su izvirile između redova onoga što je izgovoreno. Svaka od ovih rečenica u sebi sadrži zabranu na tugu. U pokušaju da razumijem zašto smo toliko netolerantni na tuđu tugu sjetila sam se jedne klijentkinje koja je sa mnom podijelila da nikada ne plače pred svojom majkom jer jednom kada joj se to desilo, dok se suočavala sa bolnim raskidom, majka ju je pitala: “Da li je neko umro?” Izgleda da se tuga ipak dozvoljava, ali samo u veoma teškim situacijama, kada se suočimo sa smrću.
Tugovanje je način ostanemo u odnosu
Smrt bliske osobe je gubitak na koji prirodno reagujemo tugom, zbog čega se ovo osećanje najviše i vezuje za temu smrti. Ali tugom reagujemo i na sve druge gubitke, ne samo na raskide već i na sve ono što za nas ima značenje gubitka. To može biti slika koju imamo o sebi, viđenje budućnosti ili života kakav smo zamišljali. Kada doživimo gubitak, tuga nam pomaže da se sa njim suočimo i postepeno se prilagodimo drugačijem životu. Ona nam pomaže da se oprostimo od osobe koja je umrla, ali isto tako da se oprostimo od očekivanja koja smo imali od nekog odnosa, sebe, budućnosti ili života. U kliničkoj psihologiji postoji termin “rad tuge” i upravo to je ono što se dešava kada se suočimo sa gubitkom – tuga radi za nas i pomaže nam da kažemo zbogom svim idejama i očekivanjima koja se nikada neće obistiniti. Tek nakon toga, spremni smo da nastavimo dalje.
U kliničkoj psihologiji takođe postoji Teorija neprekinutih veza prema kojoj je tugovanje proces u kome se ne opraštamo od osobe koja je umrla. Ovo je proces u kom nastavljamo da održavamo odnos i sve ono što smo u njemu poštovali, kao da na neki način on nastavlja da živi sve dok ne budemo spremni da ga pustimo. Isto se može reći i za sve druge gubitke, tuga nam daje prostora da se oprostimo od iznevjerenih očekivanja onda kada smo mi za to spremni.
Tuga nije samo gubitak svega onoga što je bilo, već i svega onoga što smo se nadali da će biti, ona nam je potrebna da postepeno pustimo sve što je moglo da bude i dozvolimo sebi nove početke. Dečko koji je raskinuo sa svojom djevojkom ima pravo na tugu jer se nije ostvarila njegova želja da se veže za osobu koja mu odgovara. Djevojka koja je izašla iz toksičnog odnosa ima pravo da tuguje jer je izgubila sliku nekoga koga je smatrala bezbjednim, a ko se pokazao opasnim po nju. Djevojka koja je bila u situacionoj vezi izgubila je blizak odnos (kako god ga definisali ili ne definisali) i ima pravo da tuguje isto kao i djevojka čija veza ili brak nisu bili po mjeri društva. Ostati sa tugom znači ostati neko vrijeme sa svim oni što smo željeli, voljeli, u šta smo vjerovali i čemu smo se nadali… da bismo u nekom trenutku, kada osjetimo da smo spremni, sve to pustili i nastavili dalje.
Da li je dozvoljena tuga kada niko nije umro
Svjetski priznati psihijatar i egzistencijalista Irvin Jalom decenijama je vodio grupe psihološke podrške u kojima je pitao ljude da sa njim anonimno na papiriću podjele jednu svoju tajnu koju ne bi bili spremni da podijele ni sa kim. Analizirajući tajne koje su učesnici napisali došao je do saznanja da su veoma slične, pa se tako posebno izdvojila jedna koja se odnosi na patnju i tugu onih koji osećaju da nikada nisu bili voljeni niti su naučili da vole. Među njima je zapravo bilo i onih koji su u vezi u kojoj se osjećaju tužno i usamljeno.
Taman kada sam pomislila kako sam pokrila sve što ima da se pokrije u razmatranju tuge kao reakcije ne samo na smrt već i na sve druge gubitke, sjetila sam se ove priče koju je Jalom opisao u svojoj knjizi “Grupna psihoterapija”.
Tuga je, suprotno očajanju, naša prijateljica. Kada bi mogla da govori, na saosjećajan način, rekla bi nam: “Ostani u ovom osjećanju koliko god ti treba. Sada nisi spreman da nastaviš dalje, ali polako. Bićeš kad budeš…”
Šta ćemo sa onima koji su tužni u vezi? Njima niko nije umro, a nisu ni sami. Da li je njima dozvoljeno da tuguju? Među njima su svi oni ljudi koji osjećaju da veza u kojoj su nije u skladu sa njihovim potrebama, koji primjećuju da je partner već jednom nogom izašao iz odnosa ali nije hrabar da mu zada posljednji udarac. To su oni odnosi koji se postepeno gase, u kojima polako ostajemo sami čak i kada smo zajedno. Ovo je posebna vrsta tuge o kojoj često slušam od svojih klijenata i klijentkinja koji se i sami često zapitaju imaju li pravo biti tužni. Među njima su i oni koji su na pragu veze ili dejtu, ali se poslije kratkog vremena ispostavi da “to nije to”. Ima i onih koji čak i ne žele da budu u vezi, ali žele zabavu koja “kao da se dešava nekim drugim ljudima, a nikada njima”. Ima i onih kojima se neko prosto ne javi, ne odgovori na poruku ili ne pokaže inicijativu. Sve su to iskustva o kojima čujem na psihoterapiji koja su gotovo uvek praćena zabranom na tugovanje jer “niko nije umro”.
Šta bi sve tuga rekla kada bi progovorila?
Tuga je tu da radi za nas. Da nam pomogne da prođemo kroz sve ono što smo izgubili, bilo da je to smrt drage osobe, gubitak bliskog odnosa, gubitak ideje i očekivanja, svega onoga što smo upisali u iskustva koja su nam se desila, za koja sada moramo da ispišemo novi narativ.
Ako nastavimo da je izbjegavamo, bilo tako što ćemo sebi ili drugima reći neku od rečenica iz uvoda, rizik je da ćemo potiskivanjem tuge sebe dovesti u stanje očajavanja. Za razliku od tuge, očajavanje je stanje koje ne vodi prihvatanju gubitka već anksioznim stanjima i depresivnom raspoloženju. Očajanje se ispoljava kroz napade straha, apatiju, destruktivno ponašanje, depresiju i preplavljenost osjećanjima.
Tuga je, suprotno očajanju, naša prijateljica. Kada bi mogla da govori, na saosjećajan način, rekla bi nam:
“Ostani u ovom osećanju koliko god ti treba.
Sada nisi spreman da nastaviš dalje, ali polako. Bićeš kad budeš.
Izgubila si nešto vrijedno i treba vremena da naučiš kako se živi bez toga.
Ja sam tu da ostaneš sa tim što si izgubio još neko vrijeme. To je ono što ti sada treba.”
Tuga nas podstiče da se bavimo sobom, da budemo prema sebi nježni, da tražimo utjehu i podršku. Ona je način da ostanemo povezani sa sobom i sa onim rijetkim bliskim ljudima koje doživljavamo kao podržavajuće. Ponekada je čak i sebična i daje nam dozvolu da sebe stavimo na prvo mjesto, da se udaljimo od drugih i pratimo svoje potrebe. I baš zbog toga, najbolji opis tuge sam pronašla kod Fransoaz Sagan:
Oklijevam da to nepoznato osjećanje koje me opsjeda dosadom i blagošću nazovem lijepim i ozbiljnim imenom: tuga. To je tako složeno, tako sebično osjećanje da ga se skoro stidim, dok mi je tuga uvijek djelovala časno. Nisam je poznavala, ali dosadu, žaljenje, grižu savesti, mada ređe, jesam. Danas se oko mene obavija nešto poput svile, nešto razdražljivo i nežno, to me udaljava od drugih.
I zato, kada pokuca na vaša vrata, ušuškajte se, napravite sebi topli čaj i kažite: Dobar dan, tugo.
