Zamislite sljedeću scenu: dijete sjedi samo u prostoriji, ispred njega je tanjirić sa pjenastim kolačićem – popularnim maršmelouom. Istraživač mu kaže da može odmah da ga pojede. Ali, ako izdrži i sačeka 10 ili 15 minuta dok se odrasli ne vrati, dobiće još jedan. Pitanje je jednostavno – pojesti odmah ili sačekati i dobiti duplo?
Ova jednostavna dilema bila je osnova za jedan od najpoznatijih psiholoških eksperimenata svih vremena – Maršmelou test, koji je 1970-ih godina sproveo psiholog Valter Mičel na Univerzitetu Stanford.
Kako djeca reaguju na iskušenje?
Еksperiment je obuhvatio djecu uzrasta od tri do pet godina. Svako dijete je ostavljeno samo u sobi sa kolačićem uz jasnu instrukciju: ako ne pojede kolačić dok se istraživač ne vrati, dobiće još jedan. Kamera je bilježila svaki njihov pokret – neka su pjevušila, pokrivala oči, pričala sama sa sobom, izmišljala igrice... Jedan dječak je čak zaspao, vjerovatno da bi lakše izbjegao iskušenje.
Djeca koja su uspijevala da odlože zadovoljstvo, pokazivala su veću samokontrolu, strpljenje i motivaciju – osobine koje su im, ispostavilo se, bile korisne i decenijama kasnije. Naknadne studije su pokazale da su ta djeca postizala bolje rezultate u školi, imala zdravije odnose, bolji tjelesni indeks mase, pa čak i uspješnije karijere.
Ali da li je sve stvar ličnosti?
Dugo se smatralo da je sposobnost da se čeka urođena i vezana za ličnost djeteta – da neka djeca jednostavno imaju ''jaču volju''. Ipak, novija istraživanja otkrivaju da situacija nije tako jednostavna.
Ispostavlja se da društveni kontekst ima veliku ulogu. Na primjer, ako djeca ne vjeruju odraslima ili ako imaju iskustva sa neispunjenim obećanjima, mnogo je vjerovatnije da će uzeti kolačić odmah – jer su naučila da ne postoji garancija da će druga nagrada zaista stići.
Nova saznanja: djeca su jača kada sarađuju
Najnovija verzija ovog eksperimenta uključivala je čak 207 djece iz Njemačke i Kenije. Ovog puta, djeca nisu bila sama – imala su zadatak da sa drugim djetetom (koje se nalazilo u drugoj sobi) rade ka zajedničkom cilju.
Jedna grupa djece dobijala je standardne instrukcije – čekaj i dobićeš drugi kolačić. Ali druga grupa je znala da će dobiti drugu nagradu samo ako i oni i njihov partner uspješno odole iskušenju. Drugim riječima – uspjeh je zavisio od saradnje.
Rezultati su bili iznenađujući: djeca su bila spremnija da čekaju kada su znala da neko drugi zavisi od njih. Iako je šansa za nagradu bila manja (ako partner pogriješi – nema nagrade), motivacija da se podrži zajednički cilj bila je snažnija od individualne koristi.
Sebastijan Gruensen, koautor studije, istakao je da djeca već u ranom uzrastu razumeju koncept saradnje i osećaja odgovornosti prema drugima – i to ih čini jačima u borbi protiv trenutnih poriva.
Univerzalna poruka za roditelje, škole i društvo
Posebno je zanimljivo da su efekti zabilježeni u obe kulture – zapadnoj i kolektivističkoj – što sugeriše da potreba za saradnjom i osećaj zajedničkog cilja nisu nužno naučeni, već možda deo univerzalne ljudske prirode.
I dok pojedine studije tvrde da originalni rezultati nisu dovoljno ubjedljivi, većina stručnjaka i dalje vjeruje da strpljenje, samokontrola i sposobnost da se čeka na nagradu igraju ključnu ulogu u razvoju djeteta – i odraslog čovjeka.
A ako nas je eksperiment sa kolačićem nečemu naučio, onda je to sljedeće: kada znamo da neko računa na nas, mnogo lakše odolijevamo iskušenju. I možda je upravo u tome tajna i obrazovanja, i zdravih veza, i boljeg društva, prenosi Ona.rs.
.webp)
