''Čuvaj svoju energiju'', ''Ti si svoj prioritet'', ''Nisi dužan nikome ništa'' - su samo neke od poruka koje se vrte na mrežama i koje kao da pojačavaju brigu o sebi slaveći sebičnost. Еmpatija i društvena odgovornost sve više djeluju kao zastarjele, pa se postavlja pitanje da li smo zaboravili druge, ''njegujući'' sebe?
Kada god letimo, jedna rečenica iz bezbjednosnog uputstva uvijek svima privuče pažnju. Negdje između ''dobrodošli na let'' i ''ova pištaljka služi za privlačenje pažnje'', podsjećaju nas da ''prvo stavite svoju masku za kiseonik, pa tek onda pomozite drugima''.
U suštini, zvanično uputstvo je da budemo ''sebični'' - ako dođe do vanredne situacije na 10 hiljada metara i pri brzini od 890 kilometara na čas, nećemo moći da pomognemo nikom ako prvo ne pomognemo sebi. S druge strane, u svijetu koji često izgleda kao da nagrađuje narcizam, postoji opasnost da ta ista rečenica odražava pomalo uznemirujuću životnu filozofiju - ideju da uvijek treba sebe staviti na prvo mjesto, i da sebičnost ima prednost nad altruizmom.
U mnogim dijelovima svijeta, naročito na Zapadu, individualizam nije samo uobičajen, već sve popularniji. Pitanje je: da li je to dobro ili ne?
Еlementi psihologije, ekonomije i biologije, naročito ideje o sebičnim genima i neodarvinizmu, normalizovali su pretpostavku da konkurencija znači da su ljudi po prirodi okrutni, bezosjećajni ili sebični, pojašnjavaju psiholozi. Iako jeste tačno da svi ponekad možemo biti sebični, što nije iznenađujuće, jer je osnovna funkcija mozga da nas zaštiti i održi u životu (što podrazumijeva brigu o sebi) – postoje naučna istraživanja koja pokazuju da nismo samo takvi.
Studije pokazuju da su ljudi u mnogim situacijama više nego spremni da stave bezbijednost drugih ispred sopstvene. Na primjer, jedan rad objavljen 2020. godine analizirao je snimke nadzornih kamera nasilnih napada u Velikoj Britaniji, Holandiji i Južnoj Africi. Utvrđeno je da je u devet od deset slučajeva najmanje jedna osoba pokušala da pomogne - što je iznenađujuće, jer se ispostavilo da je u većim grupama intervencija bila vjerovatnija, a ne manje vjerovatna.
Stručnjaci smatraju da altruizam kod ljudi ima evolutivnu osnovu, jer smo tokom većeg dijela istorije živjeli u plemenskim, saradničkim zajednicama lovaca i sakupljača. U takvom okruženju, takmičarsko ili individualističko ponašanje ne bi doprinijelo opstanku, već bi ga ugrozilo. Antropološka istraživanja pokazuju da zajednice koje i danas žive na sličan način zadržavaju jednakost u dijeljenju resursa.
''Ugrađene sposobnosti'' za nesebičnost
Istraživanja djece takođe ukazuju na to da smo ''rođeni kao altruisti''. Djca uzrasta od 14 do 18 mjeseci spontano pomažu drugima i sarađuju kako bi postigla zajednički cilj - na primjer, tako što nekome dodaju predmet koji ta osoba ne može da dohvati. I što je posebno značajno, to rade čak i kada ne postoji nikakva nagrada, piše Bi-Bi-Si.
Biti ljubazan takođe prija. Volontiranje, na primjer, povezuje se sa boljim mentalnim zdravljem, većim samopouzdanjem, osjećajem efikasnosti i smanjenim osjećajem usamljenosti. Nauka, dakle, pokazuje da većina nas ima ''ugrađene sposobnosti'' za nesebičnost - često na izuzetan način. Međutim, to ne znači da možemo ili treba uvijek da postupamo nesebično. Da li ćemo u nekoj situaciji prioritet dati sebi ili drugima, zavisi i od okolnosti, prethodnih iskustava i kulture u kojoj živimo. Altruizam jeste koristan i za druge i za nas same, ali da je važno biti svjestan sopstvenih granica, prenosi RT Balkan.
.webp)
