Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas slave Prepodobnog Onufrija Velikog.
Sveti Onufrije je bio asketa iz 4. vijeka, koji je živio u pustinji Gornjeg Еgipta. Smatra se jednim od pustinjskih otaca.
Onufrije je isprva bio monah u manastiru pokraj Tebe, da bi zatim otišao u pustinju gdje je proživio sam ostatak svog života odnosno oko preko pedeset godina.
Sve vlasi su mu bile „bijele kao snijeg“, kosa i brada su mu dosezale do zemlje, a tijelo mu je bilo obraslo dlakom jer je dugo živio bez odjeće. Nosio je jedino pojas od lišća. O njegovom životu znamo na osnovu pisanja monaha Pafnutija, koji ga je jednom prilikom posjetio u pustinji.
On kaže da je cijeli Onufrije izgledao blešteći, uzvišen i strašan. Vidjeći Pafnutija, Onufrije ga je oslovio imenom, i ispričao mu svoj život u pustinji.
Rekao je da ga je tu doveo njegov anđeo čuvar, i da se godinama hranio rijetkim pustinjskim rastinjem, dok anđeo nije počeo da mu donosi hljeba da utoli glad.
Nakon toga je, promišlju Božjom, izrasla kraj njegove ćelije i jedna palma, koja je donosila dobar plod urme, a tu je i nastao izvor vode. Ipak, govorio je Onufrije: "Najviše se hranim i pojim slatkim riječima Božjim".
Na pitanje Pafnutijevo, kako se pričešćuje, odgovorio je pustinjak, da mu anđeo Božji svake subote donosi pričešće i pričešćuje ga.
Drugog dana stari isposnik je rekao Pafnutiju, da je to dan njegovog odlaska iz ovoga svijeta, preklonio je koljena, pomolio se Bogu i preminuo.
U tom je Pafnutije vidio svjetlost kako je osvijetlila tijelo upokojenog sveca. Sahranivši Onufrijevo tijelo, Pafnutije se vratio u svoj manastir i razglasio svima o ovom podvižniku. Onufrije je preminuo 400. godine.
Vjeruje se da se danas treba pomoliti za zdravlje ovom svecu jer će tako on i narodu podariti isto, piše Еspreso.
Srpska pravoslavna crkva ga slavi 25. juna po gregorijanskom kalendaru.
