Igračke sa zastrašujućim karakteristikama, poput oštrih zuba i kandži, jezivih izraza lica ili krvavih rana, sve češće se pojavljuju na policama dječjih prodavnica. Jedna od najpopularnijih je ''Labubu'', plišano čudovište koje je nedavno postalo hit u svijetu. Mnogi roditelji se pitaju: Može li vezivanje za ovakve likove ostaviti posljedice na razvoj djeteta? Stručnjaci kažu da može, ali ne na način na koji mislimo.
Interesovanje za horor priče i "strašne" igračke najčešće je posljedica prirodne radoznalosti kod djece, kao i potrebe da razumiju šta je prihvatljivo u društvu i kako se odrasli odnose prema neprijatnim temama. Kroz te susrete djeca ne ispituju samo sopstvene granice, već i reakcije okoline.
Štaviše, interesovanje za ''jezive'' likove može biti ne samo bezbjedno, već i korisno za dječji razvoj. Prema riječima Ane Belove, ruskog kliničkog psihologa, problemi s anksioznošću češće se javljaju kod djece koja nisu imala priliku da prožive i obrade sopstvene strahove. Upravo kroz igru sa strašnim likovima, djeca dobijaju šansu da se na bezbjedan način suoče sa tim emocijama.
Različite studije pokazuju da djeca instinktivno traže intenzivna emocionalna iskustva, pa čak i strah, što im omogućava razvoj emocionalne zrelosti. Između četvrte i pete godine, počinju da eksperimentišu sa kompleksnim osjećanjima kao što su anksioznost i napetost, mada još uvijek ne umiju u potpunosti da ih obrade - zato ih intuitivno unose u igru.
Dijete koje bira strašnu igračku unosi kontrolisani strah u svoje okruženje - taj lik može da predstavlja simbol neranjivosti ili hrabrosti, posebno kod djece koja prolaze kroz stresne situacije poput porodičnih promjena, konflikata ili nesigurnosti. Čudovišta u ovom kontekstu nisu manifestacija poremećaja, već način da se u igri izrazi potreba za sigurnošću i kontrolom.
Ovakva radoznalost je pokazatelj aktivnog mentalnog procesa i emocionalne adaptacije, tvrdi dječji psiholog, neuropsiholog i terapeut igre Еlena Mazurova. Zabrana ovakvih interesovanja, umjesto razumijevanja, može imati suprotan efekat - dijete ne uči kako da se nosi sa strahom, već da je strah nešto što treba sakriti.
Ponašanje djeteta tokom igre sa "strašnim" igračkama često otkriva mnogo toga. Da li se dijete smije, glumi, integriše tu igračku u druge svjetove - sve to su važni signali koji ukazuju na zdrav odnos prema emocijama. U tom smislu, roditelji treba da prate cjelokupno ponašanje djeteta, a ne da se fokusiraju isključivo na izgled igračke.
Stručnjaci smatraju da odrasli treba da usmjeravaju, razumiju i istražuju zajedno sa djetetom, umjesto da osuđuju njegovu želju za igrom sa ''strašnim'' igračkama. Pitanja poput: ''Zašto ti se sviđa ova igračka?'' ili ''Šta ti ona predstavlja u igri?" mogu otkriti mnogo o djetetovom načinu razmišljanja. Ako igračka izaziva noćne more ili agresiju, svakako treba obratiti pažnju, ali i tada je važno istražiti uzrok, a ne zabraniti je bez objašnjenja.
Nasuprot mišljenju da trendovi ugrožavaju individualnost, Ana Belova ističe da je ovo zapravo faza razvoja ličnog identiteta. Djeca još uvijek tragaju za sopstvenim preferencama i načinima da istraže šta im odgovara, a roditelji u tom procesu treba da budu podrška.
Još jedan važan element je društvena dimenzija, to jest potreba da dijete pripada nekoj grupi, piše ''RBK Trend''. Djeca često prate vršnjake i trendove, a dokazano je i da je imitacija poznatih likova iz filmova, knjiga i slično normalan dio procesa socijalizacije, prenosi RT Balkan.
